Povijest je puno važnija od prigodnog političkog folklora

Kada se za povijest kaže da je učiteljica života, onda se to u potpunosti može reći samo pod pretpostavkom da je ona istražena i napisana objektivno, sveobuhvatno i istinito.

Ono što kod nas problem je neistraženost velikog dijela naše povijesti iz jednostavnog razloga jer za vrijeme socijalističke Jugoslavije nije bilo poželjno previše istraživati i pisati  kako je zapravo nastala država Jugoslavija nakon 1. svjetskog rata, već se sve svodilo na NOB-e, AVNOJ-a i ZAVNOH-a i sve ono što je dovelo do nastanka “druge Jugoslavije” za vrijeme i poslije 2. svjetskog rata.

Taj naš svojevrsni povijesni oportunizam u kojem se naše istraživanje povijesti prilagođava vremenu i situaciji, nastavljen je dalje tijekom ‘90-ih kada smo se konačno izborili za neovisnu Hrvatsku, pa sve do danas. Štoviše, među onima koji se zadnjih godina bave s povijesti, kao i širem društvu došlo je do ideološkog sukoba ponajviše poradi onoga što se učilo u bivšoj državi – II. svjetskog rata i onoga što se događalo poslije njega.

Kroz povijest se toliko nekretički pretjeruje, pa čak i demoniziraju neke stvari da su opet iskopani rovovi između “lijevih” i “desnih” koji nas toliko pritišću da se vrlo često upravo zbog te podjele ne može uopće napraviti korak naprijed, nego uvijek radimo korak unatrag.

Zbog toga se događa ono što je najgore, da u povijesti kao i u mnogim drugim segmentima života ne radimo korak naprijed, kako bi generacijama koje dolaze ponudili objektivan prikaz svega onoga što se događalo našojzemljom u 20. stoljeću. Naših važnih povijesnih tema u hrvatskom obrazovnom sustavu uopće nema ili se one obrađuju vrlo površno, kako u osnovnoj, tako i u srednjoj školi.

Umjesto da djecu učimo pravilno i objektivno povezati sve što je dovelo do zajedničkog života u državi sa Srbima, Slovencima i drugim narodima na ovim prostorima, odnosno do toga da se od njih jednog dana odvojimo, kako bi konačno postali samostalni mi i dalje u našem obrazovnom sustavu sve to linijom manjeg otpora “preskačemo”. Tako umjesto da od 5. – 8. razreda naši učenici interdisciplinarno uče o našoj povijesti, mi ih i dalje radije bombardiramo sa bjelosvjetskom poviješću, vladarima, datumima i svemu onome što djeca u “normalnim” državama dobivaju tek kao informaciju.

Stoga nije čudno da u Međimurju u kojem je tada živjelo skoro kao i danas blizu 100.000 ljudi, nažalost jako slabo poznajemo što se događalo prije i za vrijeme I. svjetskom rata, između I. i II. svjetskog rata, pa i nakon toga.

Zapravo nismo uopće svjesni posebice iz današnje perspektive, kako se još na pragu 20. stoljeća jako teško u kmetskim uvjetima živjelo u Međimurju, pod vlašću ugarskih vlastelina i države koja je bila potpuno neprirodna našem podneblju.

Neprirodna iz mnogih razloga. Nije to bilo samo pitanje bespogovornog služenja svome vladaru, dok je u zapadnoj Europi već uvelike trajala tehnološka revolucija i brojne druge promjene i sve drugo. Međimurcima osim mađarske tiranije u kojem se bilo kakva neposlušnost žestoko kažnjavala, vrlo često i smrću, bilo je i svega drugoga dosta vezano uz tu državu koja je tada polagala pravo na naš kraj, a posebice neprirodnog jezika koji se silom želio nametnuti našem čovjeku.

Sve to je dovelo do toga da se u to vrijeme sklapa savez s onima za koje se smatralo, da će ipak, ako ništa drugo biti prirodniji saveznici od onih “koje se ništa nije razumjelo”,a još su k tome bili veliki tiranini. Nažalost, ni nova država Kraljevina SHS, odnosno Kraljevina Jugoslavija nije donijela previše toga dobroga, osim što se konačno moglo govoriti i pisati našim pismom i jezikom.

Međutim, izlazak iz jednog carstva i ulazak u drugu kraljevinu koja nosi danas u Hrvatskoj omrznuto ime Jugoslavija, ne smije biti razlog da se to vrijeme što više i detaljnije istraži, na tragu onoga što se događalo povodom proslave 100 godina odcjepljenja Međimurja od mađarske države. To bi trebao biti okidač onima koji vole povijest za nove projekte.

Povijest se ne smije pretvoriti u prigodni politički folklor u kojem će se mahati i pokušati umanjivati ogromna važnost 9. siječnja 1919. godine, kao što su i ovog puta na marginama svih događanja pokušali neki pišući neke druge datume kao puno važnije, bilo “s lijevog”, bilo “s desnog” boka. I neki drugi datumi su važni, ali ovaj je zapravo presudan u modernoj povijesti, jer su po prvi puta Međimurci rekli nekom vladaru dosta i krenuli svojim putem.

Ostavi komentar