Politika postavlja, politika i smjenjuje, od ravnatelja ustanova do direktora javnih poduzeća. Ma kako političari sami sebi tepali da djeluju s dobrim namjerama sama ta činjenica da je moć postavljanja u njihovim rukama koči razvoj društva. To blokira mnoge procese, jer je u društvu stvoreno čvrsto uvjerenje da se bez politike ne može ni na radno mjesto spremačice u javnoj ustanovi. Politika se kao i margarin u sve miješa. Ni u realnom sektoru nema slobode jer politika previše toga determinira, od troškova javnog sektora do kreiranja javnih nabavi, davanja potpora i jamstava određenim poduzećima tako da uzima jednima i daje drugima tuđe, zarađene novce.
Kad uska politička elita odlučuje o previše stvari, tada se u društvu stvori učahurenost, zatvoreni sustav bez protoka ljudi i ideja. Predugo zatvoreni prostor, to zna svaka prosječna domaćica. Ubrzo postane ustajao, smrdljiv i nezdrav. Tako i društvo.
Kad se političari tobože zabrinuti za budućnost države pitaju zbog čega ljudi odlaze? Odgovor je u toj ustajalosti društva. Ljudi bježe od te zatvorenosti i ustajalosti na slobodu i u zdravije društveno okruženje.
U zdravijim društvima ljudi i ideje slobodno cirkuliraju i ekonomija je samim time zdravija i efikasnija i zaposleni u takvim ekonomijama bolje zarađuju i kvalitetnije žive. Produktivnost koju nam stalno stavljaju pod nos u slobodnijim ekonomijama i otvorenijim društvima je viša. Poduzetnicima u otvorenijim i slobodnijim društvima ostaje više novaca na raspolaganju za vlastiti razvoj. Konkurentniji su ako zdrave firme na svojim leđima ne moraju desetljećima tegliti gubitaše kao što je brodogradnja. Politika je za njihove sanacije i jamstva uzimala zdravim firmama da bi davala bolesnoj brodogradnji.
Pridoda li se tome zapošljavanje podobnika u javnom sektoru, sustav se dodatno zatvara za protok kvalitetnih ljudi i ideja. Podobnici energiju troše na to da bi ugodili onima koji su ih uhljebili, a ne kako bi unaprijedili posao kojim se bave.
