I dok se mnogi političari s našim novcem neprestano igraju monopolija za svoj račun, javni proračuni uključuju teme o kojima se mnogo govori, ali premalo smisleno raspravlja. Građani pretpostavljaju da su osobe koje su birali u općinska i gradska vijeća barem donekle stručne i sposobne da razumiju propise oko kojih donose odluke.
No, stvarna istina je često puta sasvim drukčija. Kako izbore najčešće dobiva ona politička opcija ili grupa ili kandidat koji najbolje organizira svoju „vojsku” glasača, tako se stvaraju i liste, i to najčešće od budućih političkih poslušnika upravo u tim istim tijelima i vijećima koja donose odluke o raspoređivanju našeg zajedničkog novca.
U praksi tako često puta u vijećima sjede osobe bez znanja o javnom novcu i javnim financijama, već one koje dižu ruke prema načelima političke poslušnosti i podobnosti. I to je sve postalo poprilično uvriježeno kao sasvim normalna pojava, stoga se počesto u nekim sredinama događa da većina vijećnika donosi odluke bez unošenja vlastitih ideja i prijedloga poboljšanja načina i svrhe trošenja javnog novca.
Kako bi neki od onih koji donose odluke samo dizanjem ruku shvatili da je trošenje javnog novca potpuno ozbiljna stvar koja uključuje i njihov novac, valjalo bi ih podsjetiti da pogledaju svoju isplatnu listu, pri čemu će shvatiti da ako imaju na primjer 7.000 kuna neto plaće bez dodatnih odbitaka i uz prirez od 10 posto, na godišnjoj razini u proračun općine ili grada uplate skoro 14.000 kuna. Dakle, na što naš grad ili općina potroši tih naših 14.000 kuna godišnje? Ako ih ne troši na dobar način, da li bismo mi građani mogli sami bolje raspolagati tim istim novcem kada bi ostajao u našim rukama? Kako žive lokalni moćnici? Protežiraju li neke nauštrb ostalih i da li tada netko dobije veći kolač i od tih naših 14.000 kuna?
Kako se mnogi svaki mjesec znaju doslovno zapitati kamo je nestao njihov novac od plaće dok gledaju svoj vlastiti kućni novac, i to posebno u onoj drugoj polovici mjeseca od kada sjedne neto plaća na račun, tako bi se trebali pitati i kamo nestaje i ostatak od njihovog zarađenog novca, a koji se odnosi na dio njihove plaće s kojim oni direktno niti ne raspolažu.
Nitko ne želi biti žrtva vlastite neodgovornosti prema kućnom budžetu, stoga mnogi vode određene evidencije trošenja novca za njihovo kućanstvo, te uvode određene rezove ili se odriču nekih luksuza ili dodatne potrošnje kako bi mogli uredno financirati svakodnevne potrebe. I za one koji odluče voditi brigu o svom kućnom budžetu na taj način, obično i kućne financije funkcioniraju stabilno i očekivano.
No, u javnom sustavu oni koji su na vlasti multimilijunsku količinu novca s kojom raspolažu na godišnjoj razini počesto vide kao svojevrsnu kasicu-prasicu za zadovoljavanje vlastitih hirova i želja, dok oni koji kroz politiku participiraju u donošenju odluka na razini vijeća o tome pak ne osjećaju neku osobnu odgovornost. Zbog toga smo svi mi žrtve vlastite neodgovornosti prema tom „javnom” novcu o kojemu se odlučuje na razinama javne vlasti i koja je izuzetno rijetko kada spremna na rezanje troškova, posebno onih vlastitih.
Jedan od paradoksa kojeg mnogi građani ne shvaćaju je i taj da kada političari najavljuju povećanje proračuna, da se tu najčešće radi o novim prihodima u proračun, a koji dolaze putem novog i povećanog oporezivanja. To znači da se tim istim građanima oduzima veći dio njihove plaće u korist tzv. javnog novca, a istovremeno im se ti političari hvale sa većim sredstvima u proračunu koja su dobili oduzimajući novac građanima.
I kao šećer na kraju, uz dobru prezentaciju povećanih proračunskih prihoda, na izborima građani glasaju upravo za te isto političare koji su im oduzeli njihov novac.
Pomiriti različita mišljenja te urediti, naučiti i shvatiti kako funkcionira javna vlast nije svakome lako, niti ga zanima, niti razumije. Ali, nije li konačno, nakon svih afera koje svakodnevno gledamo na raznim razinama vlasti, došlo vrijeme da biramo one koje javna vlast i njezino funkcioniranje doista zanima i koji ju i doživljavaju u javnom, a ne samo osobnom interesu?
