Živimo u svijetu u kojemu se proizvodi mnoštvo kemijskih spojeva za koje mahom ne znamo što čine našem organizmu. Tako na primjer, poznato je da postoji oko tisuću kemijskih tvari i spojeva koji su takozvani endokrilni disruptori, bolje rečeno mijenjaju naše hormone Ili čine štetu organizmu. No to je samo jedan manji dio štetnih tvari za organizam.
Zavod za javno zdravstvo kontrolira uzorke hrane i voća i povrća koje stiže do nas, no te su kontrole tek kap u moru, jednostavno ih ne može biti dovoljno.
Današnje tehnologije ispitivanja su takve da je bez problema moguće ustanoviti koji se pesticid upotrebljava na voću ili povrću i ima li dozvolu. Problem je ako voće ili povrće dolazi iz zemalja koje nisu u EU, gdje vrijede drugi propisi ili ako hrvatski poljoprivrednici kupuju pesticide preko granice. U ispitivanjima Ministarstva poljoprivrede pronađeno je oko petnaest posto uzoraka s pesticidima koji su se primjerice nalazili na voću i povrću.
Usprkos ispitivanjima hrane, a to se u EU radi relativno korektno, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, čak 23 posto oboljenja ljudi, ali i životinja povezano je s okolišnim čimbenicima. U Hrvatskoj je dakako problem to što mnogo hrane, voća i povrća i hrane uvozimo iz zemalja koje imaju niže standarde.
Pesticidi koji su na stupu srama su mogući krivci za dio problema, no niti izdaleka za sve. Od 90.000 kemijskih spojeva i tvari koje se proizvode u svijetu, najmanje za polovicu njih uopće ne znamo kako djeluju na organizam čovjeka ili životinje ili pak ekološki sustav. Jednostavan je razlog: ne ispituju se. Ne znamo ništa zbog toga što je današnja tehnologija još uvijek preslaba da bi ustanovila sve moguće veze i štetnosti po organizam, a istraživanja su skupa.
Ono što smo do danas razvojem ekologije kao znanosti naučili je da se procesi moraju promatrati u cjelini, što znači da se moraju promatrati procjene rizika za ekosustav i čovjeka zajedno. Primjera je nebrojeno mnogo. Tako na primjer dioksin nađen kod tuljana i drugih riba može ugroziti zdravlje onih koji jedu ribu. Zbog toga stručnjaci kažu da je najbolje jesti ribu koja je na dnu prehrambenog lanca, tako na primjer papaline i srdele.
Iako ima sve više senzora i biomarkera kojima se ispituje zdravlje organizma i utjecaj okolišnih faktora, to je zapravo nedovoljno. Ne zna se točke rizika za niz spojeva, konkretno koja je količina štetna a koja ne, kao niti kumulativni učinci u organizmu, koji su i najopasniji.
Iz današnje perspektive, moguće je samo sanjati budućem vremenu i manjem riziku. Tako na primjer, da uređajem poput mobitela ili baš njime, u kojemu su senzori i biomarkeri, izmjerimo što je u hrani i to pošaljemo nekom centralnom laboratoriju te odmah dobijemo povratnu informaciju.
