Glavna zadaća oporbe u političkoj areni jest da nadzire rad vladajućih i da upozorava na zlouporabu moći. To osigurava da vlast ne postane previše dominantna i da se zaštite prava naših građana. Njezina je glavna zadaća da kritizira vladajuće, bilo to opravdano, bilo to neopravdano. No ne samo to, njezina zadaća je i aktivno sudjelovanje u demokratskom procesu i zastupanje različitih stavova i interesa u društvu.
U autoritarnim režimima postojanje službene oporbe tolerira se samo formalno, radi legitimacije režima u inozemstvu i političkog smirivanja prema unutra, ali ona nema stvarnu priliku doći na vlast. Demokratsko shvaćanje o političkim suparnicima zamijenjeno je logikom prijatelj-neprijatelj, pa službena oporba ne može postojati. Oporba u najboljem slučaju poprima formu unutarstranačkih sukoba. Sjećamo se Staljinovog doba i njihovih „velikih čistki” protiv protivnika.
Danas to nije toliko brutalno, ali i u Hrvatskoj se na oporbu gleda kao najveće protivnike, ne daj Bože da išta pitaju. Sve se to odmah doživljava kao osobni napad na načelnika, ministra ili premijera. Kao da se zaboravilo zašto oporba postoji i što je njezina zadaća.
Na sjednicama općinskih vijeća u općinama koje pratim, rijetko se događa da vijećnici postavljaju pitanja. Uglavnom su to isti pojedinci koje možete izbrojiti na prste jedne ruke, a oni se javljaju gotovo svaki put. Spomenimo i to da se broj vijećnika kreće se od 7 do 13, ovisno o broju stanovnika koje općina ima.
Uskoro nam slijede novi izbori i nova prilika za novoizabrane vijećnike da pokažu što znaju činiti. Nadam se da će biti što manje onih koji će u čitavom mandatu ostati nijemi kao ribe, bez ijednog pitanja ili komentara o temama koje su bitne za građane. Što će nam takvi vijećnici, osim dodatnog tereta kojeg plaćamo?
