One koje bira država, a ne tržište, na dugi rok su gubitnici

Cijela država voli suosjećati s onima na koje nam upravo političari pokažu da su jadni, napaćeni i potrebiti. I mi tada najčešće kolektivno preuzimamo krivnju i odgovornost za njihovo stanje. No, jedno je kada se radi o nekim površnim pitanjima ili trenutnim populističkim forama političara. Problem postaje puno veći kada postane jasno da iza svih tih populističkih jadikovki stoje nečiji financijski interesi vrijedni milijarde kuna našeg novca; kada iza svega postoje osobe ili manje skupine osoba koje na perfidan način pokušavaju sve nas zajedno zaglupiti i oduzeti nam naš zarađeni novac iz proračuna.

Godinama su nas političari uvjeravali da je brodogradnja od strateške važnosti. Danas, kada vidimo da je cijela priča oko brodogradnje jedna velika farsa i financijska afera o kojoj će se tek pisati, prvo pitanje koje si možemo postaviti na tu situaciju je “jesu li političari doista svjesno lagali kada su govorili da je brodogradnja od nacionalnog strateškog interesa ili pak su toliko neuki i neznalice i samo površni karijeristi da samo govore na pamet fraze kojima ih je podučio netko drugi tko stoji iza njih i tko ubire veliku imovinsku korist od takvih loših politika?”

Međimurci su godinama gledali pomaganje brodogradnje i očuvanje njezinih radnih mjesta, dok su tisuće naših prijatelja, susjeda i rođaka gubili poslove na radnim mjestima u Međimurju. Međimurske velike firme propadale su djelomično zbog samog zakona tržišta pri čemu očito više nisu bile dovoljno konkurentne da se nose s jačim igračima, ali su propale i zbog negativne selekcije koju je godinama provodila država kreirajući i subvencionirajući tzv. strateške industrije kojima se pomagalo nauštrb ostalih. Zbog čega država ne tretira sve građane jednako i zbog čega umjesto subvencija nekima, ne smanji poreze svima? Zbog čega se nekima daje prilika za uspjeh, dok se druge sve jače oporezuje, kako bi se onima prvima dao upravo taj novac? A činjenica jest da sve što je proglašeno strateškim u našoj državi, proglašeno je takvim samo zbog toga što su oni na vlasti i pozicijama moći kroz takve sustave našli model za “izvlačenje love”. Sreća je da su Međimurci nakon gubitka posla našli nove samostalne modele rada i razvoja. I to je na kraju i najbolji model. Uspjeti sam.

O pitanju subvencija brodogradnji na prošlotjednom panelu na Večeri ekonomije govorio je i ugledni ekonomski analitičar Andrej Grubišić: “Kada političari braneći brodogradnju kažu da svaka kuna uložena u brodogradnju kreira nove tri kune u gospodarstvu, ne govore istinu, jer kada bi se gospodarstvo oslobodilo od davanja te jedne kune u brodogradnju, privatne inicijative bi kreirale novih deset kuna. Nema država što birati strateške industrije. Tržište će odlučiti koje su industrije strateške. Svaka subvencija je na korist ograničenoj skupini i na štetu većoj skupini koja to mora plaćati. Nijedna kompanija nije postala neki ozbiljan biznis, a da je bila utemeljena na subvencijama. Subvencije su jedno od većih ekonomskih zala. Svi bi trebali imati jednake prilike, a država ne bi trebala birati pobjednike. A podaci pokazuju da one koje država bira, na dugi rok su gubitnici”.

Ostavi komentar