Komocija ima svoju cijenu. Postali smo žrtve novog stila života. Kao ni jedna generacija do sada suočeni smo s obiljem izbora hrane. U zapadnoj civilizaciji hrana je dostupna na svakom koraku i muke koje su proživljavale generacije naših predaka stoljećima i tisućljećima prije nas da bi si osigurale dovoljno hrane, mi ne poznajemo. Prva smo generacija kojoj je najveći napor skinuti hranu s police, kojoj je najveći napor okrenuti termostat da bismo uključili grijanje. Poznajemo napor otvaranja slavine da bi iz pipe potekla hladna voda za piće i topla za kupanje. Generacija smo koja uživa u blagodati vožnje u automobilu, vozimo kamo želimo i u vrijeme koje želimo.
Nismo generacija naučena na čekanje. Sve što želimo možemo dobiti sada i odmah. Čak i pojam luksuza nije ono što su pod tim podrazumijevale prethodne generacije.
Čak i današnji “kmetovi radnici” putuju udobnije i brže od nekadašnjih grofova Zrinskih. Svaka prosječna međimurska hiža udobnija je i ugodnija za život od nekadašnje grofovske, koja nije imala kupaonicu sa slavinom, grijanje na plin, internet, ni kućanske aparate koji sve više poslova rade umjesto nas. To su naši sluge, kao da smo grofovi.
Ali ta udobnost i komocija ima svoju cijenu. Naši poslovi su više intelektualni nego fizički, zbog čega smo postali fizički tromi. A jedemo kao da radimo najteže fizičke poslove i to hranu koja ugađa našem nepcu, a ne zdravlju. To ima svoju cijenu. Bolujemo od bolesti uzrokovanih današnjim stilom života. Patimo od posljedica preobilja. Cijenu plaćamo zdravljem i životom. Nastavimo li tako, životni vijek će nam biti sve kraći, umjesto da se produljuje. Na nama je da izaberemo želimo li zdraviji, ali asketskiji i duži život ili ćemo nastaviti u stilu pijanih milijardera: jesti i piti sjedeći na kauču pa dokle ide. A tako ne ide dugo, jer tijelo ne može izdržati razuzdanost koju mu može prirediti njegov vlasnik. Tijelo je stvoreno za kretanje i jelo dok ogladni, a ne trpanje u usta što se oku svidi.
