Koje li ironije! Prije godinu i pol Štrigovu je posjetila ruska delegacija među kojima je bio i veleposlanik Ruske Federacije Anvar Azimov. Došli su u ovo malo mjesto radi izgradnje Parka mira i prijateljstva u kojem bi postavili spomen-obilježja za sve poginule vojnike Crvene armije. Tim su povodom s načelnikom i općinskim vodstvom potpisali svevremensku plaketu i zakopali ju u kamen temeljac za budući spomenik Rusima.
– Ova zemlja je i naša zemlja, ovdje su svoje živote ostavili mnogi naši sovjetski vojnici. Mi smo braća, puna poštovanja jedni prema drugima i ponosan sam biti ovdje na ovoj zemlji gdje su naši vojnici izgubili svoje živote kako bi pobijedili fašizam i oslobodili Međimurje. Spomen-obilježje je znak našeg prijateljstva i zajedničke pobjede. Poginuli sovjetski vojnici kojih je bilo više od 27 milijuna dio su svjetske povijesti jer je njihova krv dio pobjede nad fašistima, a time se mijenjao svijet, rekao je tada veleposlanik veleposlanik Ruske Federacije u Republici Hrvatskoj Nj. E. Anvar Sarvarovič Azimov.
Iako je njihova retorika zvučala prijateljski, sjećam se da se u zraku osjećala i nelagoda. Malobrojni prisutni pogledavali su se s vremena na vrijeme ne komentirajući previše. Danas, nakon godine i pol od tog događaja, Rusi su počeli invaziju na Ukrajinu i ta njihova krv koju je spomenuo potjerala je tisuće i tisuće Ukrajinaca iz svoje rodne grude. Pokazali su da nisu braća, puna poštovanja jedni prema drugima, kao što su to tada naglašavali. Štoviše, sada svojoj rado spominjanoj “braći” comrade Putin prijeti nuklearnom bombom.
Poznavajući svjetsku povijest, to nas ni ne bi trebalo previše čuditi. Rusi su oduvijek bili brutalni, kako prema vanjskim neprijateljima, tako i prema unutarnjim. Zato i sada viđamo scene u kojima ruska policija mlati i hapsi prosvjednike i protivnike rata. Tko će iz svega izaći kao pobjednik – narod ili diktator?
