Lijepo se tako ovaj tjedan u cijelom Međimurju obilježavao Međunarodni dan starih ljudi. Nizali su načelnici i gradonačelnici, pa i župan lijepe govore, kao i svi drugi u cijeloj Lijepoj Našoj. Naprosto je tekao med i mlijeko s njihovih usta, spominjali su se majke i očevi, koji su ih donijeli na svijet, neizmjerna briga i skrb za njih.
Svi mi imamo mamu i tatu, imali smo bake i djedove. Neki su srećom živi i zdravi dok drugi, nažalost, doista čame u nekom od Domova za starije i nemoćne. Ne da čame, već naprosto lunjaju kao zombiji i čekaju da ih Bog uzme k sebi. Da ne bi bilo nesporazuma, ima i svijetlih primjera Domova. No, nažalost u većinu naših domova stari i nemoćni idu kada se više nisu u stanju sami brinuti za sebe, a djeca si ne mogu dopustiti taj luksus da ne rade. Ili pak su nepovratno napustili Hrvatsku.
I to je naša stvarnost, o kojoj se nije govorilo, to je stvarnost pred kojom se zatvaraju oči. A bit će još i gore. Naime, starijih ljudi je sve više, domovi postaju nasušna potrebna, koliko se god govorilo o Centri za starije ljude. Njih će ionako koristiti pokretni i relativno zdravi ljudi.
Domova je malo, a potreba je velika. Osnove ekonomije govore da vlasnici mogu dizati cijenu u nebesa, pa ima, ima. Ako nemaju Hrvati, imaju Slovenci, Austrijanci…
Hrvatska pak “sirotinja” koja je hrmbala 40 godina, sa svojom opljačkanom penzijom o dobrom domu ne usudi se ni razmišljati. Jeza hvata i sve nas koji smo već u godinama kada se može samo razmišljati kada i kako po najpovoljnijim uvjetima u penziju. Čini mi se, kako god da okrenula, morat ću raditi do groba ili skapavati od glave. Najmanje što želim je biti teret svom djetetu. Radije “štrik oko vrata”.
Pitam se živimo li premijer i ja u istoj zemlji, u istom Svemiru. Jer on se hvali na sva usta da penzije nikad nisu bile veće. U pravu je, nikad nisu bile veći ako se iznosi izvuku iz konteksta vremena u kojem živimo. U tom slučaju, nikad nisu bile manje, a plaće dužnosnika i ministra nikad veće.