Ako bi 2020. godinu gledala kao ubrzani film, to bi izgledalo ovako: Veseli i nadobudni doček, korona, potres, korona, ljeto, bude-ne bude događaja, more, jesen, korona, potres, čekanje 2021. godine. Kad se ova godina rezimira, meni se čini da više od polovice fali.
No, kad pogledam naširoko, 2020. mi čak ni nije bilo toliko loša. Više sam se okrenula sebi, obitelji, svojima, domu. Od silnih događaja u proteklih nekoliko godina kao da zbog stalne strke i zbrke nisam uspjela pronaći vremena za sebe. Ove sam godine na proljeće kupila role koje sam dobro iskoristila. Ako pogledam na aplikaciju koja mi broji korake, izgleda da sam i puno više pješačila nego inače, naglasak u prirodi.
2020. poremetila nam je sve planove. Pogotovo meni koja inače patim na planove i volim u siječnju znati kaj radim u rujnu. Korona mi je rekla – stop. Ako sam nešto naučila ove godine, to je spontanost i činjenica da ne moram sve planirati unaprijed. Nekad baš ispadne fora kad se ne planira toliko daleko u budućnost. Jer kad se planovi izjalove, bude teško. Kad se ne planira, ispadne i više nego dobro.
U idućoj godini ne znamo što nas čeka. Kroz maglu kao da se malo nadzire sunce, ali i dalje ne možemo znati što će se događati. S druge strane, život bi nam bio dosadan i totalno nezanimljiv da znamo što će se dogoditi. Zato zakoračimo hrabro u nove pobjede. 2021. nas čeka.
