Baš je super što smo svi na društvenim mrežama “ZA ili PROTIV” nečega, jer dok je tako šest ljudi godišnje u Hrvatskoj dobije otkaz u našem javnom sektoru, a tužbe dobivaju oni koji su uhvaćeni pijani na poslu ili uopće ne rade svoj posao, nije čudno da i dalje tonemo, odnosno već jesmo na začelju ili tu negdje svih zemalja EU.
Teško je uopće raspravljati s onima koji žive na nekom javnom proračunu o tome da bi za veće plaće trebalo najprije mijenjati stvari, a tek onda ih eventualno povećavati.
Nitko nije protiv većih plaća onih koji rade i zaslužuju ih bilo gdje. Trebali bi učitelji imati primjerice najmanje 10.000 kuna plaće, ali morali bi se u svom sektoru sami dogovoriti kako do njih. Imaju svoje Ministarstvo, imaju svoj budžet, trebali bi se “samo” dogovoriti što bi u njemu trebalo smanjiti, da bi se nešto povećalo. To ne vrijedi samo za ovo ministarstvo, vrijedi i za sva druga.
U privatnom sektoru dogodile su se brojne promjene što se tiče rada i pristupa poslu, mladi koji ulaze u njega predvode ih, kako bi poslovni modeli bili tržišno uspješni. U javnom sektoru u Hrvatskoj ništa se ne mijenja, nitko ne može dobiti otkaz, svi bi samo veće plaće. Nažalost, mladi često hrle u taj sektor upravo zbog toga, kako se ne bi morali natjecati i kako se ne bi vidjelo koliko zapravo vrijede.
Tako dugo dok ne budu mjerljivog vrednovanja rada svih, u javnom sektoru neće moći rasti plaće na priželjkivanih 10.000 kuna mnogih koji su tamo i imaju završeni neki fakultet.
Za tako nešto bi se prvenstveno trebali izboriti sami i za tako nešto štrajkati, na način da eliminiraju iz svojih redova one koji ne rade ili loše rade, autsorsaju sve viškove zaposlenih i dr. Tada bi dobili punu podršku od svih zaposlenih. Jer sve to se događa ili se već dogodilo u privatnom sektoru.
Naravno, ako se nastavi ovakva klima, u Hrvatskoj to se neće tako brzo dogoditi, ali onda se nažalost ne možemo ni približiti modernim zemljama po primanjima, u kojima su veće plaće, prvenstveno u privatnom sektoru, a onda i javnom. Ali tamo je organizacija rada, efikasnost i učinkovitost svih zaposlenih na znatno višoj razini, iako ni na Zapadu nije baš sve bajno, posebice u državnim službama.
Koliko su spore promjene u našoj državi i društvu, najbolje se vidi u zdravstvu i školstvu koji pucaju po šavovima, ali nikako da se na vidjelo stave pravi problemi. U prvi plan njihovi sindikalisti stavljaju samo plaće iako su problemi puno dublji i slojevitiji.
Međutim, kada se odgađa njihovo rješavanje onda na površinu izbijaju samo populistički primjeri od kojih danas žive naše televizije i portali. Kada se još k tome strolaju naslovi posebice u onim situacijama koje izravno pogađaju i pritišću građane, ne dobivamo ništa drugo nego ogromnu društvenu kakofoniju umjesto da se rješavaju problemi koje pritišću ne samo školski i zdravstveni sustav nego i sve ono što je vezano za državu i javni sektor.
Sada kada se uvidjeli da su i privatni poslodavci morali krenuti povećavati plaće koje su u prosjeku puno manje nego one u javnome jer u suprotnom ostaju bez radnika, istu floskulu “prodaju” i sindikalisti javnog sektora jer kao i “njihovi” će radnici također u inozemstvo.
Kada je tako dobro kod privatnika u Hrvatskoj ili u Njemačkoj, zašto ti “javni službenici”, odnosno svi drugi zaposleni “na sigurnom radnom mjestu” neke državne ili javne službe ipak ne daju masovno otkaze i odlaze u poduzetništvo ili raditi van?
I ne samo to, zadnji podaci pokazuju da se ne smanjuje broj zaposlenih u javnim službama, već se isti povećava. Umjesto da se raščišćavaju stvari, da se smanjuje broj zaposlenih kako bi se podigle plaće, zadržava se status quo i traže se veće plaće.
Dalo bi se još puno toga raspravljati na ovu temu, ali naravno ako se kritika shvaća dobronamjerno, a to kada su javni sustavi u pitanju često nije slučaj. Ne vrijede nikakvi argumenti, ne vrijedi nikakve usporedbe s drugim, uspješnim zemljama, već se pružaju otpori bilo kakvim promjenama.
