Nikako da se riješimo ovog našeg “konzervatizma”

Porezni sustav i državni proračun u našoj zemlji postali su glavna krava muzara koja bi trebala zadovoljiti sve one koji u javnom sektoru smatraju da zaslužuju više, iako su njihove plaće i sigurnost posla daleko na višoj razini od onoga što se događa u privatnom ili realnom.

Sjećam se kad sam “bio mlad” i počeo raditi, a to nisu bila nimalo laka vremena, tek je završila akcija Oluja. “Državne”, plaće u javnim i državnim službama bile su skromne, kretale su se najviše do 500 maraka, dok je privatni isplaćivao ili barem nudio 30-50 posto više. Tako da je mladom čovjeku bilo prirodno da krene raditi kod “privatnika”. Danas je situacija obrnuta. Štoviše, mladi koji završe neki od “društvenih studija” umjesto da streme tamo gdje će moći dobiti iskustvo temeljeno na svakodnevnom dinamičnom radnom okruženju u kojem će stečena znanja dobiti novu ili dodanu vrijednost, oni vrlo često biraju učlanjenje u stranku ili barem lobiranje kod iste o čekanje svoje prilike za neku “nevidljivu”, predobro plaćenu s obzirom na znanje i iskustvo i što je najvažnije sigurnu stolicu u nekoj javnoj službi ili tvrtki.

Bez dana radnog iskustva, tako upadnu u sustav u kojem se vrlo često od njih ne traži ništa drugo, nego ispunjavanje naloga od strane nadređenih. Ako ih ima, onda se nešto radi, ako ih nema, onda se dolazi na posao. Vrlo brzo nestane inicijativa, kreativni duh i sve drugo što bi trebalo predvoditi promjene koje su nam tako nasušno potrebne.

Mladi se uglavnom ne smiju prestrašiti toga da se u realnom sektoru više radi, da je prosjek plaća manji i da otkaz može dobiti i savršeno dobar radnik, ako se poklope neke neželjene okolnosti. Naime, ono što se dobiva, posebice ako se radi posao koji je zanimljiv, dinamičan i odgovoran, nudi napredovanje i veću plaću upravo je ono što bi trebalo ispuniti svakoga. Jer itekako je važno što se dobiva u početnom dijelu, prilikom ulaska u svijet rada, kada se stječe neophodno radno iskustvo i znanja koje je itekako važno kada čovjek dođe u godine u kojima će moći dati sve od sebe.

U ovo vrijeme kada praktički nema javnog bunta u privatnom sektoru, pa se tako nameće i teza da se ovim učiteljskom štrajkom zapravo bori i za prava svih onih koji bi trebali zarađivati više u našoj zemlji, a to nije tako. Treba jasno reći, da se plaća ne dobiva, ona se ne zaslužuje s diplomom, već radom i mjerljivim rezultatima.

U ovo vrijeme kada se traži da svi dobiju istu povišicu u državnoj i javnoj službi, posebice mi je žao ljudi koji odskaču inicijativama, idejama, radom i rezultatima od ostalih, jer kod nas nikako da zaživi sustav koji će im omogućiti da upravo oni financijski dobiju više od ostalog kadra koji je tu zbog sigurnog posla i drugih pogodnosti koje on donosi.

Oni koji bi trebali preuzeti odgovornost da se tako nešto promijeni ponajprije su političari. I to pod cijenu toga da nakon što imaju ili preuzmu vlast, kada pokrenu promjene u tom smjeru, ako treba izgube i izbore, samo da se konačno počinju lomiti otpori. To se do sada u Hrvatskoj nije dogodilo.

Tek kad se kod nas promjeni taj naš “konzervatizam”, ali ne onaj zapadnjačkog tipa, već ovaj zastarjeli balkanski koji se nas kraju krajeva svodi na isto “materijalno” bez obzira tko bio na jednoj ili drugoj strani političke arene, možemo očekivati da stvari krenu nabolje.

Kad budemo prihvatili i primijenili zapadnoeuropske trendove primjerice u aktualnom pitanju obrazovanja, kada kreativnosti i inovativnost budu važniji od održavanja statusa quo, kada napravimo mnoge druge iskorake u svim područjima života koji su nešto posve normalno u najvećem broju zemalja, onda bi se mogle i zaustaviti crne demografske brojke i iseljavanje, da mladi prestanu ići linijom manjeg otpora i budu predvodnici nečeg novog.

Ostavi komentar