Nije uvijek zlato sve što sja!

Liberalna ekonomija i tržišno gospodarstvo koje se oduvijek njeguje u Međimurju donijeli su situaciju gdje opstaju samo one tvrtke koje mogu preživjeti nesmiljenu tržišnu utakmicu. U istoj često su nažalost ispaštali radnici između ostalog zbog propasti tvrtki koje nisu mogle računati na tako izdašnu pomoć države kao što je to godinama dobivala brodogradnja.

Između ostalog, u tome leži velik dio problema zbog čega su međimurske plaće male. Uz sve ostalo je skupa naša država kojoj su i dalje potrebni veliki porezi, doprinosi, naknade i svemogući drugi harači koji onemogućavaju u našem kraju veće plaće. Da nema tako velikih nameta sigurno bi tvrtke mogle isplaćivati više radniku kojem više nije dovoljna ni iznadprosječna međimurska plaća, već stremi k onoj austrijskoj ili njemačkoj.

Umjesto reformi koje će smanjiti silnu administraciju u javnom sektoru iz kojeg bi odmah trebalo otpustiti najmanje 100.000 ljudi koji bi itekako dobrodošli privatnom, naši političari i dalje zagovaraju zadržavanje dosadašnjeg stanja. Većinu javnih tvrtki hitno bi trebalo privatizirati između ostalog kako bi došlo do liberalizacije naše ekonomije. Također država bi trebala jednom zauvijek raskrstiti s tvrtkama poput Uljanika ili 3. maja i drugim neuspješnim tvrtkama u koje su upucane milijarde kuna koje su bez nadzora trošene kako je nekome to pasalo i generirale razvoj dogovorene umjesto tržišne ekonomije.

Da brodogradnja i velike metalske tvrtke mogu funkcionirati bez pomoći države i u Hrvatskoj pokazao je dolazak novog vlasnika splitskog škvera Tomislava Debeljaka koji je u potpunosti promijenio poslovni model izgradnje brodova i svega drugoga što se tamo (g)radi.

I nije Debeljak izmislio nikakvu toplu vodu, već je to dobro poznati model koji funkcionira kada su u pitanju veliki brodograđevni i svi drugi slični projekti u državama liberalne ekonomije. Naravno, da i u Italiji, Njemačkoj, Austriji i drugim državama kada su u pitanju veliki poslovi vlast ima “svoje prste”, ali prvenstveno u tome da se lobira da neka firma koja je privatna ili možda čak javno-privatna dobije veliki posao. Međutim, tu je priči kraj, jer u taj posao se ne ide da država pokriva dugove od tog posla, već da svi zarade.

Kako se poslovi rade i zašto radnik može zaraditi više npr. u Italiji ili Hrvatskoj vidi i po primjeru nažalost nesretno stradalog mladića iz Goričana.

Istražujući i razgovarajući kako naši zavarivači rade u toj zemlji onda se dolazi do podataka koji za naš pogled na gospodarstvo nezamislivi. Naime, sve više poslova radi se projektno od vrha piramide prema dnu. Svi na kraju rade za onoga koji je pogodio posao, jer se dobro štimati da radiš za takvu tvrtku kao što je npr. Cimolai, iako zapravo ne rade za njega nego za neku manju tvrtku koja radi manji ili veći dio ugovorenog posla.

Riječ je inače o multinacionalki koja izgrađuje mostove po cijelom svijetu, konstrukcije stadionskih arena (sada je aktualna izgradnja onih za SP u nogometu u Kataru) i slično. Međutim, za tu firmu od naših metalskih radnika zapravo ne radi nitko. Svi naši uglavnom rade za njegove partnere, kooperante ili podkooperante.

Svi oni od nositelja posla dobiju zadatak i budžet da naprave određeni dio posla. Sve te poslove rade veće ili manje firme, pa čak i neke vrste zadruga za koje mi ovdje kažemo da ih je bilo samo u socijalizmu, a zapravo su sastavni dio ekonomije jedne od najkapitalističkijih zemalja kao što je Italija. Razvija se borba za što bolji posao, nažalost u njoj se često zanemaruje primjerice zaštita rada, što ovih dana naglašavaju i sami talijanski mediji kada izvješćuju o ovom tragičnom slučaju.

Naši radnici spremni su za kompetenciju kada dođu u stranu zemlju, ako treba udružuju se strukovno u manje zadruge i slično za koje kod nas ljudi tvrde da su “reinkarnacija socijalizma”, riskiraju ako treba i manju zaštitu na radu, samo kako bi više zaradili.

To je surova liberalna ekonomija i tržišno nadmetanje za koje često većina naših ljudi u Hrvatskoj još uvijek nije spremna. Nažalost, ona je u pravom kapitalizmu sve nemilosrdnija, pa se nažalost događaju i fatalne nesreće, jer svi žele više: i industrijalci i radnici. Kod nas toga možda i srećom još uvijek nema u tako izraženom obliku, međutim, stvari stoje tako da onda teško možemo očekivati njemačke ili talijanske plaće.

I dok je tako veliko je pitanje možemo li zarađivati više nego je to slučaj gdje funkcionira tržišna ekonomija. Bez duboke reforme djelovanja naše politike i javnog sektora koji prednjače u isisavanja novca koji bi trebao ići radnicima u privatnim tvrtkama bojim se da takvo nešto nije moguće.

Ostavi komentar