U svom svakodnevnom poslu često nailazim na razne nepravilnosti, očitog kršenja zakona, nepotizma i sličnih društvenih devijacija. Svjesni su toga svi, od devijanata pa do onih koji su takvim ponašanjem pogođeni. Međutim, ono što je najgore u svemu tome je činjenica da obični mali čovjek ne želi javno progovoriti i ukazati na kršitelja. Znaju nam se ljudi požaliti, zatražiti i pomoć, ali bez objave njihovih osobnih podataka i fotografije što nam je vrlo bitno. Jer, posao nam je upravo upozoravati na takve situacije. Bilo je tako situacija da dijete nije upisano u vrtić, jer su mjesta popunila djeca iz drugih mjesta čiji su roditelji ipak puno moćniji od običnog smrtnika i imaju dobre veze. Iako poslodavci vape za radnom snagom, ipak su bolja i plaćenija radna mjesta rezervirana samo za “odabrane”. Nažalost i u zdravstvu, sudstvu i inim institucijama prije se na red dođe preko veze i moglo bi se tako nabrajati u nedogled. Dakle, nije se ništa promijenilo, nego je postalo još i gore. I kome se ljudi mogu požaliti. Postoji ona stara izreka: “Žalite se upravi vodovoda”.
Stoga im ostajemo mi, ali uz uskratu informacija jer se ljudi boje. Koga i zašto, prvo je naše pitanje? A boje se za svoj posao, svoju obitelj, djecu. Naravno, ne u smislu da će ih netko ubiti ili fizički napasti. Život im “moćnici” mogu zagorčati raznim finesama. Mogu im poslati na vrata razne inspekcije koje zakone imaju u malom prstu za razliku od prosječnog čovjeka koji ih ne poznaje, a uostalom, zašto i bi? Mogu ih premjestiti na drugo radno mjesto u nekom udaljenijem mjestu ili šikanirati, djeca mogu ostati bez beneficija koja im pripadaju kao pripadnicima zajednice.
Mladima se ne žele nositi, niti pak zamarati s takvim zakulisnim igrama u kojima su im ruke vezane i znaju da će se cijela stvar ipak slomiti na njihovim leđima. I eto ti razloga zašto odlaze. Nisu, dakle, u pitanju plaće, već jednostavno svakodnevne prilike na poslu i u društvu. U konačnici, zašto da gube živce i vrijeme na ono što ne mogu promijeniti jer nevjerojatna je premreženost “odabranih”. I oni šute i vode politiku: “Ne talasaj, jer im je predobro”. Dokle tako?
