Neproduktivnost kao razlog niskih plaća u državi?

Jesmo li nacija neradnika? Ili smo nacija u čijim nekim dijelovima države se radi više, a u nekima manje? Smijemo li uopće na taj način sami sebe regionalno definirati? Radimo li dovoljno, jesmo li tehnološki dovoljno dobro opremljeni za visoku produktivnost i je li problem u pojedinačnim podacima ili pak u načinu funkcioniranja i rada cijelog gospodarstva?

Hrvatska ima najnižu stopu radno aktivnog stanovništva u Europi. Kada se sagleda broj stanovnika u rasponu od 15 do 64 godina i prebroji koliki broj njih ima status zaposlene ili nezaposlene osobe, vidljivo je da je nešto malo od više od 50 posto Hrvata u statusu zaposlene osobe, pri čemu je u prethodno spomenutih 50 posto oko 400 tisuća zaposlenih u javnom i državnom sektoru. Taj sektor pak je, nažalost, kod nas poznat po tome da u njemu ima onih koji rade, ali ima i onih koji ne rade. To znači ne samo da Hrvatska ima malu stopu radno aktivnog stanovništva, nego ima i visoku stopu nisko produktivnog stanovništva. S obzirom na to da statistika pokazuje da tih 400 tisuća zaposlenih u državnom i javnom sektoru dobiva iznadprosječnu plaću, može se jedino postaviti pitanje: Tko to plaća? To plaća privatni poduzetnik koji zbog različitih opterećenja ne može, na primjer, svojoj radnici, platiti veću plaću od 3.000 kuna neto jer se mora 6.000 kuna neto isplatiti zaposleniku ili službeniku u javnom i državnom sektoru.

U Hrvatskoj u posljednje vrijeme rastu plaće zbog povećane potražnje poslodavaca za radnicima i manjka radne snage, a što je najviše uvjetovano velikim brojem iseljavanja radno sposobnog stanovništva. U nekim djelatnostima plaće čak rastu i brže od samog rasta produktivnosti rada, što je ekonomski neodrživo u duljem razdoblju jer poduzeća tako gube sposobnost za jačanje, kako financijski tako i tehnološke. Podaci hrvatskih uglednih ekonomista govore o tome da teza određenih sindikata o tri do četiri puta bržem rastu produktivnosti rada od realnih plaća u Hrvatskoj nema uporišta u podacima, pri čemu je dokazano i da životni standard radnika dugoročno raste približno u skladu s rastom proizvodnosti rada.

Međimurje godinama muku muči s činjenicom da smo kraj s niskim plaćama. Raščlanjivanje razloga zbog čega je to tako dovelo je to različitih zaključaka koji govore o visokoj poreznoj opterećenosti i ortačkom kapitalizmu u vlastitoj državi, zbog čega smo okrenuti više izvozu nego plasiranju roba i usluga domaćem tržištu. Ali, da bismo bili konkurentni za izvoz, uz razinu porezne i neporezne opterećenosti kakvu imamo, moramo smanjiti cijene, a pri tome i cijenu rada. Neradnici nismo, no moguće da bismo i mi u nekim segmentima trebali povećati vlastitu produktivnost. Da bismo imali veće plaće definitivno bi nam bilo bolje kada ne bismo bili dio poreznog sustava kakav nam trenutno nameće država. No, također bismo trebali napraviti i usporedbu naših proizvodih pogona s onima u inozemstvu i doista vidjeti jesmo li u tehnološkom smislu ipak neproduktivni naspram zemalja s kojima se volimo uspoređivati i u koje nam radnici iseljavaju u potrazi za boljim plaćama.

No, prozivati poslodavce zašto svoju dobit ne isplaćuju radnicima i zašto im ne daju veće plaće iz svoje dobiti su pak apsurdni i populistički stavovi određenog dijela političara, budući podaci pokazuju da je poduzetnicima u Hrvatskoj stopa povrata na kapital mnogo skromnija nego je to poduzetnicima u drugim državama s čijim plaćama se često volimo uspoređivati, poput Austrije i Njemačke. Pri tome je potrebno i uzeti u obzir i rizike koje nosi poslovanje u Hrvatskoj i činjenicu da nijedan poduzetnik ne ulaže svoj novac i poduzetničku ideju, i ne razvija neki posao da bi isplaćivao plaće, nego da bi on sam imao dobit, čega moramo svi postati svjesni. Iz svega je moguće izvući zaključak da ako u Hrvatskoj želimo vidjeti snažniji i dugoročno održiv rast plaća, morat će doći do rasta produktivnosti rada kako ukupnog broja stanovništva, tako i produktivnosti kroz tehnologiju rada.

Ostavi komentar