Iako izgleda teško, nema toga na što se čovjek ne može naviknuti. Kažu da je za stjecanje neke navike, bilo pozitivne ili negativne, potrebno 21 dan. Naravno, to se ne odnosi na sve vrste ovisnosti, ali primjerice ako se svaki dan, 21 dan budiš u 6:15, organizam to počinje upijati kao svoj novi bioritam. Nakon toga tijelo se počinje automatski buditi. No, kako se to odnosi na situaciju kad nam je nešto oduzeto? Zbog korone već su po drugi put zatvoreni kafići, restorani, kazališta… Mjesta na kojima se družimo. Svima je upravo to i zajednički nazivnik – društveni život. Korona je društveni život zabranila, a svi znamo da je slatko baš ono zabranjeno.
To su dokazale i propusnice. Moglo se apelirati da građani što manje putuju, ali i ta zabrana i propusnica nije ništa donesla jer oni koji su željeli putovati, našli su način. Kafići su pak jedna posebna društvena kategorija. Svi znamo da se bez nje može živjeti, i dapače u nekim situacijama je i bolje da se ne ide prečesto, ali kava u kafiću posebno je fina. Zima je pa se kava ne može popiti u parku na klupici, ali zato se uvijek može otići u goste. Naravno, ako si korona free. Putovati se može, barem na području Hrvatske. No, ima onih koji su otišli u Tursku, Zanzibar ili u Bosnu na kavu i skijanje. Tu se ponovno vraćamo na ono – tko želi, naći će način.
No, na to da su kafići zatvoreni, teško da se tako lako možemo naviknuti. Tek kad se to sve zatvorilo, shvatili smo da je to dio našeg genetskog koda. Jednostavno volimo takav oblik druženja. Ljudi smo, prirodno nam je da se družimo, grlimo i volimo. Nadam se da će proljeće donijeti neku vrstu normalizacije i da ćemo malo više cijeniti ljude koje volimo i koji su oko nas. A do onda, probajmo se priviknuti da je kava doma i doma, na benzinskoj ili iz aparata.
