Velike poplave u Njemačkoj i tornado u Češkoj proteklih tjedana potaknuli su nas da se zapitamo što se to događa s našom prirodom. Što joj to činimo i ima li trenutno ikakve šanse da popravimo stvari? U ljudskoj je prirodi da se počnemo brinuti tek onda kada se nešto događa u našoj blizini, a sve one udaljenije prirodne nepogode skoro pa ne doživljavamo. Jer to se nas kao ne tiče i kao da ne živimo na istoj planeti.
Slučajno ili ne, upravo dok o svemu ovome razmišljam, u ruke mi je dopala knjiga Tihi zov Australije autorice Marlo Morgan. U romanu autorica opisuje pleme nomadskih Aboridžina s kojima je mjesecima putovala kroz australsku pustinju i divljinu. Od Aboriđina uči kako živjeti u skladu s prirodom što ju je naposljetku dovelo do toga da duboko preispita svoje postojanje i doživi osobnu preobrazbu.
Scene u kojima opisuje svoju borbu s dosadnim muhama samo je jedan od primjera kako se drugačije može gledati na jednu te istu stvar. Na muhe svi mi gledamo kao nekorisna zabadala koja nas iritiraju u ljetnim mjesecima, a za Aboriđine muhe su važna karika za preživljavanju u divljini.
Primjerice, uvlače im se u uši i čiste im vosak i pijesak koji se svakog dana uvlači u sve njihove pore. Zbog toga imaju tako savršen sluh. Uvlače im se i u nos i savršeno ih čiste. Naime, Aboriđini imaju jako velike noseve. Zašto? Jer za velikih vrućina u pustinji ne smiju otvarati usta. Čist nos im je, dakle, od presudne važnosti. Muhe se lijepe i za njihovu kožu i čiste ju. To je razlog iz kojeg imaju tako lijepu mekanu kožu.
Pouka te priče glasila je da na kraju ljudi ne bi opstali kada bi sve što im je neugodno počeli eliminirati. Iako banalna usporedba, daje nam zapravo tako moćnu poruku koju bi svi Zemljani trebali usvojiti i početi živjeti u skladu s prirodom.
