Da mi je netko prije pet godina rekao da će se ljudi početi vraćati kući s rada u inozemstvu, rekla bih mu da se grdno vara. No ipak, počelo se i to događati u našem Međimurju. Igrom slučaja, ovog sam tjedna susrela ženu koja se nakon sedam godina vratila iz Njemačke kući u Brezje. Prema njenoj priči, život u Njemačkoj značajno se promijenio u posljednjih nekoliko godina. Troškovi života su porasli, a plaće su ostale stagnirati, što je otežavalo da ona i njen suprug uštede novac za budućnost.
Kaže da nije više Njemačka kao što je to bilo kada je otišla prije sedam godina. Sada im više gotovo ništa nije kao familiji ostalo za ušparati kada su platili najam i sve režije. Troškovi života gore u Njemačkoj dosta su porasli i bilo joj je bolje da se vrati doma. Ovdje je ipak svoj na svome, a u tih sedam godina dobro je naučila njemački jezik pa se nada da će joj to poslužiti u budućem poslu kod nas doma.
Ona je u Njemačkoj radila je na održavanju bazena, a njen suprug je bio električar. On je, za sada, ostao tamo. Mora izdržati još pet godina da bi do kraja uredili kuću – ostala im je još fasada i ograda za napraviti. Zanat je još uvijek dobro plaćeni posao u Njemačkoj. Kaže mi gospođa da im sada nije lijepo živjeti tako razdvojeno i vidjeti se samo jedanput mjesečno, ako i to. Ali izdržat će i to razdoblje, a onda će se i on vratiti doma, za nekih cca pet godina.
A koliko čujem i vidim, nisu jedini koji su se vratili. Nedavno sam upoznala i jedan mladi bračni par koji se isto tako nakon rada u Njemačkoj vratio u rodno Međimurje. Dobili su dijete i više im je odgovaralo, a ruku na srce bilo i praktičnije, da žive doma. Tu je i baka servis koja može uskočiti kada god im to zatreba, dok gore u inozemstvu baš i nije bilo moguće niti izvedivo. Ono što je sada sigurno jest da “Nemčija” sigurno više nije kak je negda bila, a doma je ipak doma.
