Zrinski ART Festival, predstave i predstavljanja sve je to ovog vikenda bio dokaz da se svima nama nekud ide. Na predstavama ispred Gradske kavane tražila se stolica više, a tako se moglo i reći u Metalac Industrial baru.
Noćni čakovečki život i ovako nije baš nešto, a time je još i gore što se sve zatvara oko ponoći. Čak se i meni koja svakodnevno pratim mjere dogodi da neke promjene jednostavno zaboravim. Situacija se dogodila dok sam bila još na godišnjem. Sjeli smo u jedan predivan kafić tik do mora. Taman dok smo bili na drugoj rundi sam shvatila da konobari pospremaju jastuke sa stolica. I sjetim se, aha radi sve do ponoći.
Zapravo je ugostiteljstvo ostalo kao jedna od grana koja direktno pati zbog korona krize. Iako su kafići preko dana redovno puni, pogotovo sad kad je krenula nova školska godina, najviše pate oni koji inače imaju razvijen noćni život. Borili su se i bez krize, a ova godina svima je nesretna. Manifestacije su sve otkazane, sve ono što se i moglo održati na kraju je otkazano. Zadnji koncert na kojem sam bila bio je Petar Grašo 6. ožujka. To mi se sad čini ko priča iz davnina.
S druge strane, često razgovaram s prijateljima koliko smo se s vremenom promijenili. Počeli smo izlaziti u ranim danima srednje škole, na početku faksa bili su zadnji trzaji napetih izlazaka. Danas se to svodi na privatna druženja i svima nam to apsolutno najviše odgovara.
