Neće meni nitko govoriti što da radim

Brojke novih slučaja zaraze koronavirusom svakog su dana sve više u porastu. Gotovo sve države ponovno zaoštravaju mjere, neke uvode djelomični lockdown, a Francuska i Slovenije uvele su od ovog tjedna policijski sat. Teško je ostati smiren slušajući i gledajući sve te vijesti i informacije koje kolaju iz minute u minutu. Uz to, dok svakog dana na televiziji moramo slušati politička prepucavanja Plenković-Milanović, izgubiš volju za životom.

Pričam ovog tjedna s kolegicom koja živi u Sloveniji i kaže da su sve trgovine i ono što nije neophodno za život pozatvarali. Ostaje im samo opcija kuća-poso i poso-kuća. Sličan život trenutno živi i kolega u Njemačkoj koji se tamo preselio taman prije korone. Pokušavaju se pridržavati mjera najbolje što znaju, ali dakako ima i izuzetaka. Od njih su najzanimljivi oni koji još uvijek misle da je korona jedna velika teorija zavjere i da ne postoji.

Kod nas u Hrvatskoj u većini slučajeva imam osjećaj da se ljudi bore za potpuno krive stvari. Prošlog tjedna dočekale su nas scene ispred zagrebačkog HNK-a gdje je održan najveći tulum u gradu. Kada ih je policija rastjerala, nastavilo se tulumariti u privatnim stanovima i u klubovima koji usprkos zabrani ipak poskrivečki rade praveći tako sve ostale ugostitelje budalama.

Svi oni koji u ovom slučaju koračaju svijetom s parolom ,,Neće meni nitko govoriti što da radim’’ postaju u najmanju ruku smiješni. Za sve njih imam poruku: Hej, da, u pravu si, tebi korona možda neće ama baš ništa. Ali, možda hoće tvojoj baki koja leži već dvije godine u krevetu ili djevojci u tridesetim godinama koja je preboljela karcinom. Upravo zbog tebe i tvojega ponašanja će nas ponovno sve zatvoriti u kuće. Samo zato jer misliš da će propasti svijet ako propustiš rođendan svojeg frenda. A to je poprilično sebično prema svima drugima koji se pridržavaju mjera kako bi svijet koliko-toliko mogao dalje funkcionirati. Zar nije tako?

Ostavi komentar