Baš sam nedavno vidjela vrlo realnu objavu na društvenim mrežama. Završiš vani, iz nekog razloga u klubu lakih nota. Nemaš pojma niti jednu pjesmu, okrećeš očima, glupo ti je i sram te. To je situacija u kojoj još nisi popio kap alkohola. Nakon tri čaše kreneš se lagano lelujati u ritmu, nakon pola flaše pjevaš Sinana Sakića i znaš cijeli tekst napamet, kaže primjer. 

Izbacio je Mesap event koncert Esada Merulića koji sam kao najavu objavila na našem portalu. Koncert kao i svaki koji će se održati u Međimurju. Nekolicina je označila frenda kojeg vodi na estradnog pjevača lakih nota s kojim će rado u isti glas pjevati Žale godine, dok se većina glasno zgražala i čudom čudila tko je sad taj lik. Da, naravno da nisu svi čuli za njega, naravno da ne vole svi ovu vrstu glazbe, ali isto tako sigurno postoje oni hipokriti kojima kad se meseko roštilja u pozadini svira Halid Bešlić i pjevuše si taman je, taman je. Ali za javnost nemaju pojma tko je to, i(li) to NIKAD ne slušaju. Jedno mi nije jasno, zašto imaš potrebe to komentirati na društvenim mrežama. Mene kad nešto ne zanima, preskočim. 

Kad smo bili u srednjoj školi slušalo se i izlazilo na svašta. Netko je bio za motorijade i rock, netko je išao u Šampion i Rotor. Netko je išao u grabu na R’n’B. Ali ono što je bilo vidljivo iz aviona je osuđivanje. Ako ideš u Šampion ili Rotor seljak si. To je bila top uvreda. Uvijek se netko uzdizao iznad nekoga, umjesto da se prihvatila različitost. Slušaš ono što ti odgovara. Isto tako su se oni iz Šampiona mogli zgražati na motorijade i rock s komentarima. 

Sva sreća da postoje vrste glazbe u kojima svatko uživa na svoj način. Netko ide na Esada Merulića, netko jedva čeka Zdravka Čolića, Mišu Kovača, netko jedva čeka Rammsteina, netko voli dobru partiju. Ljudi, družite se, volite i izlazite na vrstu glazbe koja vas ispunjava. Vrlo je jednostavno.

Ostavi komentar