Svaki mjesec nosi svoje dražesnosti. Nakon fašnika, stignu visibabe i zvončići. Baš sam pratila kakva energija i atmosfera vlada među ljudima kad je glavni čakovečki fašnik. Kao da se vrati ona djetinjasta pozitiva. Vratimo se u onaj mindset kao da imamo pet godina. Ne govorim samo o onima koji se maskiraju, već o publici.
Osmijeh, pa čak i strah od krampusa, sve su to dječje emocije koje se vide na licima prolaznika. Oni koji su u povorci zabavljaju se kao da kamere nisu upaljene, kao da ih nitko ne primjećuje. Zato volim fašnik. Ljudi se opuste, zaborave na probleme koji ih muče kroz godinu. Tih dana sve je podređeno zabavi i smijehu koji nam je danas potreban i više nego mislimo.
Danas živimo u doba stresa, doba tehnologije. Dobu kad ne uživamo iskonski u trenutku, već sve želimo imati snimljeno kako bi kasnije mogli ponovno proživjeti tu istu emociju? Teško jer ju niti prvotno nismo doživjeli u istinskom trenutku kad se dogodila. Zašto? Snimali smo ju te smo vidjeli samo onaj dio u ekranu koji je smanjio vizualni prostor i doživljaj stvarnosti. Tužno, ali istinito.
Danas je sve virtualno, zaboravimo na fotoalbume. Vrijeme kad je slika ispala u trenutku. Znate ono kad na pola zažmirite ili su oči crvene. Apsolutno nebitno. Važno je kako si se u tom trenutku osjećao. Kad se fotkaš mobitelom jednostavno nije isto. Nije to taj osjećaj. Zato jer ako nisu svi savršeno ispali ta slika kao da se nije dogodila. A da ne govorim da ta slika sigurno neće završiti na društvenim mrežama. Danas se trudimo da sve bude savršeno. Savršen tajming objave (jer onda imaš više lajkova), savršene obrve, poze, odjeća, cipele, frizure. Savršen dečko/cura, otac godine, sestra godine, teta godine. Svi savršeni na društvenim mrežama, a zaboravimo se smijati od srca- baš kao da nam je peti rođendan.
