Nacionalni mediji nepogrešivo biraju krive teme

U vrijeme krize i želja da napokon krenu reforme o čemu pišem na ovim stupcima već punih deset godina, nacionalni mediji nepogrešivo biraju krive teme. Nije dugo trebalo u ovoj krizi da neki nacionalni mediji koji već godinama na krilima nekoliko “stručnjaka” zagovaraju dodatnu centralizaciju Hrvatske, opet potegnu pitanje “reforme” teritorijalnog ustroja u kojoj više ne bi bilo Međimurja kao županije ili regije, kao i naše lokalne samouprave.

Žele nam oduzeti pravo da se sami brinemo kako ćemo organizirati život u našem kraju i izboriti se za ono što nam je potrebno. Žele da sve što nam je potrebno opet “molimo” od drugih. Žele da oni umjesto nas odlučuju hoće li se ili neće nešto financirati u Štrigovi ili Kotoribi. Nije im dosta jednog Bandića i Zagreba u kojem se troše milijarde kuna, žele da stvore još četiri-pet sličnih njemu u našoj zemlji. Žele nam nametnuti još veći centralizam.

Loša percepcija sadašnjeg teritorijalnog ustroja događa se prvenstveno zbog prevelikog broja jedinica lokalne samouprave i velikog broja profesionalnih političkih dužnosnika i birokracije. Tako nešto je moguće prvenstveno zbog “subvencioniranog” državnog financiranju dijela JLS-a, kao i nesankcioniranju onih koji izdvajaju više nego smiju za plaće (više od 20 posto proračuna, uglavnom u Dalmaciji, Lici, Slavoniji..). U Međimurju je sasvim druga priča, što ćemo i pokazati u tematskom prikazu u jednom od naših sljedećih brojeva.

I na taj način država ne troši ekstremno puno novca kako na prvi pogled izgleda, dok se vidi glomaznost tog sustava (iako sam osobno da se nigdje ne troši novac poreznih obveznika, ako se ne mora), samo kako bi se dokazalo da je teritorijalni ustroj jako veliki problem.

Kako su političari kod nas vrlo često kontaminirana roba, ovaj centralistički populizam pada na plodno tlo na periferiji, pa tako i u Međimurju. Posebice kod onih koji su dotepenci u naš kraj, često su vrlo glasni na društvenim mrežama, a ne znaju što znači regionalnost i autonomnost za međimurski identitet.

Najveći problem hrvatskog regionalnog ustroja uglavnom nije broj općina, gradova i županija koje zagrebački političko-interesni krugovi često žele nametnuti kao “najvažnije” u svakoj krizi, pa tako i ovoj, već nešto sasvim drugo.

Najveći problem hrvatske države je u 450.000 zaposlenih u javnom sektoru, ali o tome se u Zagrebu i medijima nikad ne raspravlja fokusirano i ciljano kako treba. Znači to nisu medicinske sestre, policajci ili vozači tramvaja, kad se iza njih skrivaju vodeći političari i sindikalisti u isti glas, već preglomazna i predobro plaćena administracija koja je u državnim i javnim službama i tvrtkama. To znači da nam “još jučer” treba smanjenje tog astronomskog broja za više 150.000 ljudi u nekih pet-deset godina. U sklopu toga treba regulirati i pitanje ograničavanja mogućnosti zapošljavanja političara i bujanja nepotističke administracije na lokalnom nivou. O tome se priča godinama, ali nikako da se dogodi.

Slučajno ili ne, ova promašena medijska kampanja započeta je u vrijeme kad je svima jasno da moraju krenuti uštede kada je u pitanju funkcioniranje države i paradržavnih institucija. U vrijeme svake krize u našoj metropoli najviše se boje da će nestati izmišljeni i dobro plaćeni poslovi preplaćene administracije u javnom sektoru koja zarađuje u prosjeku više od 8000 kuna. Umjesto da se krene u ovu reformu, kako u kresanju plaća i destimulaciji političkog uhljebljavanja, tako i smanjenju broja zaposlenih, u fokus se stavlja da je najveći hrvatski problem “periferija”.

Mi u Međimurju poznajemo svakog svojeg načelnika, gradonačelnika i župana, običan čovjek gotovo svakodnevno dolazi s njima u kontakt i može mu reći sve što misli o tome što se (ne)radi izravno u lice. To je bit lokalne samouprave, a ne da o nama odlučuju neki činovnici iz Zagreba.

O teritorijalnom ustroju zemlje svakako treba razgovarati, ali na način da se Hrvatska još više decentralizira, a ne centralizira kao što je ovo još jedan pokušaj. Da država transparentno vrati novac kroz projekte i ulaganja za koje se izbori lokalna samouprava, a ne da spiska vrlo ozbiljan novac koji postaje sve veći problem zbog moguće proračunske rupe u aktualnoj krizi na nepotrebnu i neučinkovitu središnju administraciju i dijeljenje politički podobnima u svakom pogledu.

Ostavi komentar