I dok se već postojeći umirovljenici s pravom žale na niske mirovine koje primaju, a generacije koje rade i koje su još uvijek u naponu snage su svjesne da će njihove mirovine biti mizerne ako se nastave izračunavati i obračunavati na postojeći način, vlast najavljuje nove ideje u mirovinskom sustavu u obliku nacionalne mirovine. Prema sadašnjem prijedlogu radilo bi se o mirovinama onih koji su stariji od 65 godina života i koji nikada nisu radili, te bi se na taj način stvorila nova socijalna prava za one koji spadaju u kategoriju najugroženijeg dijela stanovništva. Prema određenim procjenama trenutno u Hrvatskoj postoji između 40 do 85 tisuća osoba koje bi bile „kandidati” za primanje nacionalne mirovine, a koja bi mogla iznositi oko 500 kuna mjesečno.
Odjek javnosti i građana na ove ideje je različit, budući da neki ovakvu ideju podupiru dok se drugi protive uvođenju novih oblika socijalnih pomoći i grabljenja u mirovinski sustav koji je ionako iscrpljen s pretjeranim i izmišljenim beneficiranim ili povlaštenim mirovinama koje nitko nikada nije ponovno ispitao, provjerio, i po potrebi, ukinuo. Naš mirovinski sustav temelji se na solidarnosti, što bi trebalo značiti da bi postojeći radnici, i to njih barem troje ili četvero, trebali raditi za jednog umirovljenika. Pri čemu je naravno ideal da ti isti radnici rade u privatnom sektoru koji jedini stvara novu vrijednost, a ne u javnom koji troši iz onog istog što stvara privatni.
No, u Hrvatskoj isto nikako nije slučaj, budući da je već sada situacija da je broj radnika i umirovljenika gotovo izjednačen, pa se i same mirovine postojećih umirovljenika ne pokrivaju samo iz doprinosa za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti već iz samog državnog proračuna i od sredstava koja tamo dolaze po drugoj osnovi, na primjer, poreza na dodanu vrijednost kojeg uplaćuje privatni sektor kao poreznu obvezu kroz poslovanje. Prema dostupnim podacima, prošle godine su radnici uplatili gotovo 22 milijarde kuna doprinosa za mirovinsko osiguranje, a za mirovine su isplaćene 39 milijarde, prema čemu je više nego vidljivo da već sada u proračunu nedostaje novca za mirovine.
U normalnoj državi stvaranje novog oblika zaštite socijalnih prava starijih osoba u obliku nacionalne mirovine trebalo bi pozdraviti, budući da uvijek postoji manji dio ljudi koji nisu sposobni raditi ništa tijekom svojeg života te ne funkcioniraju u poslovnom smislu, te je društvo obvezno pobrinuti se za njih. Kroz nacionalnu mirovinu bi se u načelu kvalitetno mogao kontrolirati tijek novca prema tim potrebitim starijim ljudima.
Problem je ipak u nekoliko stvari. Prva je ta što je mirovinski sustav već preopterećen mirovinama koje nisu trebale biti mirovine, pa tako u našem mirovinskom sustavu imamo oko 175 tisuća povlaštenih umirovljenika koji su mirovinu stekli po posebnim propisima, a među njima ima najviše veteranskih mirovina koja prosječno iznosi oko 5.700 kuna. Istovremeno obični prosječni građani koji su odradili svoj puni radni vijek i doista radili do 60 godine života, često nemaju mirovinu veću od 4.000 kuna.
Drugi problem jest taj što naš socijalni sustav sam po sebi nema dobru regulaciju i kontrolu nad davanjem samih socijalnih naknada i uvida u što se taj novac doista koristi, što je konkretno i primjer samih pomoći koje i u Međimurju dobivaju potencijalno potrebiti, no taj isti novac koriste za druge namjene pri čemu omalovažavaju rad poreznih obveznika čiji novac troše. Davanje nacionalne mirovine ovakvoj skupini građana nije rješenje budući da je život upravo u našoj županiji pokazao da prevelik broj novčanih transfera prema tzv. ranjivim skupinama na kraju rezultira s iskorištavanjem i zloupotrebljavanjem cijelog sustava.
U cijeloj ovoj priči oko nacionalnih mirovina također je nemoguće oteti se dojmu da se radi o još jednoj potencijalno predizbornoj političkoj igri putem koje će se jednom dijelu birača, i to upravo onima koji redovito izlaze na izbore (a to su najčešće upravo građani starije dobi), obećati novac koji će im bez muke i problema „kapati” svaki mjesec na račune. Kako god, za bilo koju reformu potrebno bi ipak prvo vidjeti i analizirati što imamo i što nemamo, te kako spasiti postojeći sustav mirovina pa tek tada može doći vrijeme za osmišljavanje novih novčanih transfera.
