Moraju li jedinice lokalne samouprave štititi prava potrošača?

Jedna od obveza iz Zakona o zaštiti potrošača je da JLS na svom području moraju poduzimati mjere i aktivnosti iz svoje nadležnosti u području zaštite potrošača, a posebno: (1) informirati i provoditi izobrazbu potrošača, (2) organizirati savjetovanje potrošača, (3) inicirati i podupirati projekte udruga koji unapređuju i promiču prava potrošača i (4.) sudjelovati u provedbi Nacionalnog programa zaštite potrošača na lokalnoj razini.

Nijedna JLS u Hrvatskoj, a time i u Međimurju, nema čak ni Plan provedbe NPZP, pa je jasno da nema ni Izvješće o provedbi, drugim riječima  JLS ne izvršavaju ovu zakonsku obvezu.

U Međimurskoj županiji samo Županija objavljuje Javni natječaj za sufinanciranje udruga za zaštitu potrošača, a tek jedna JLS u Javnom natječaju za sufinanciranje projekta udruga ima prioritetno područje „zaštita potrošača”. U 11 JLS udruge za zaštitu potrošača mogu se javiti na Javne natječaje u prioritetno područje „ostalo”.

Neupitno je da je ovo pokazatelj kako JLS „brinu” za potrošače (stanovnike, građane, birače, kako god želimo) što im je osim Zakona o zaštiti potrošača, obveza i po Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi.

Nepoznanica je zašto resorno ministarstvo (Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta) i Ministarstvo uprave ne nadziru provedbu Zakona. Činjenica je da je resor zaštite potrošača u MINGPO izraziti i nedvojbeni sukob interesa, jer tim rješenjem trgovci u Hrvatskoj određuju prava potrošača i sveli su potrošača na „slabiju stranu na tržištu” kako ga definira aktualni Nacionalni program zaštite , a činjenica je da su u suvremenom demokratskom društvu potrošači „regulatori tržišta”.

Posljedica takvog stanja je da potrošači u Hrvatskoj nemaju ista prava kao ostali potrošači u EU, te nemaju efikasne instrumente zaštite svojih prava, a potrošačka sudska praksa ne postoji. Po svim istraživanjima i izvješćima Eurobarometra hrvatski potrošači su najnezaštićeniji u Europskoj uniji.

Ostavi komentar