Umjesto da uoči predstojećih EU izbora stranke nude konkretna rješenja za promjene zbog kojih vrijedi ostati u svojoj zemlji, naši političari i svi drugi koji su blizu javnog sektora i stečenih privilegija još više potiču obične ljude, koji ne žele ništa drugo nego normalno živjeti od svog znanja i rada, da kažu “dosta” – idem u Njemačku ili Irsku i ja i moja obitelj.
Vodeći hrvatski političari i stranke na čelu s vladajućim HDZ-om i oporbenim SDP-om totalno su se otuđili od naroda i nesposobni su proizvoditi bilo kakve brze i kvalitetne promjene.
Nada umire posljednja, pa tako i ona da će se konačno već za ovih nadolazećih EU izbora izmiješati karte na našoj političkoj sceni. Optimističan je to scenarij s obzirom da ankete prognoziraju “da se neće promijeniti ništa”.
I dalje nema promjena jer vodeće stranke i političari ne žele prepustiti uzde vladavine i upravljanja sposobnima i dokazanima koji će se zauzeti za brze i efikasne promjene. Umjesto toga nude svoje “stručnjake” ili ljude koji imaju stranačku iskaznicu. Umjesto da stranke u ovoj, nimalo bajnoj, situaciji budu politički korektiv kako se istinski stručnjaci ne bi previše zaigrali, oni i dalje postavljaju svoje ljude sve po svuda.
Uglavnom, ne odlaze ljudi iz naše zemlje samo zbog bolje i veće plaće, kao i uvjeta rada, već je kao što istraživanja pokazuju uvijek na prvom mjestu – nepravda.
Ona se kod nas očituje na svakom koraku. I onda kada u državne i sve druge službe dođu oni koji nisu kompetentni, koji ne rade “od srca” svoj posao već smatraju da je to njihovo mjesto jer su se učlanili “u pravu stranku”, tada situacija postaje gora i kompliciranija.
Kad je sustav posložen tako da nitko ne može odgovarati ni za što, onda nije čudno da sve to generira niz svakodnevnih manjih i većih nepravdi koje se događaju svakom malom čovjeku koji se suočava s takvom “hobotnicom”.
Upravo u tom dijelu politika treba poduzeti drastične rezove gdje tisuće ljudi u javnom sektoru bi trebali dobiti otkaze, posebice na izmišljenim šefovskim pozicijama kojih ponegdje ima više nego običnih službenika (prvi su se to usudili nedavno javno kazati sindikalisti u Mirovinskom osiguranje, gdje “šalterski službenik” radi za oko 4.000 kuna i sve ih je manje, a šefova sve više). Mnogi od njih bi bez problema popunili rupe u privatnom, da nauče raditi s modernim tehnologijama, da primaju zarađenu plaću, a ne zbog toga što se samo trebaju pojaviti na poslu. U njemu trebaju ostati, odnosno doći samo oni koji to zaslužuju, koji su spremni prilagoditi se kako bi se radilo efikasnije i učinkovitije za iste ili manje plaće.
Također, konačno trebamo mi ovdje na Sjeveru reći dosta onima koji u većem dijelu Hrvatske ne žele promjene, već se i dalje prilagođavaju sredini u kojoj (ne)rade svoj posao. Posljednji primjer je to odvajanja otpada gdje smo to radili u Međimurju, dok županijama takvo što nije padalo na pamet pa sad moramo plaćati kazne, dok će drugi dobivati značajna sredstva da uopće učine prve korake po tom pitanju. To je samo jedan slučaj koji je aktualno izbio u javnost. Međutim, takvih slučajeva ima “mali milijun”.
Normalno da čovjek, koji živi pošteno, koji plaća poreze i doprinose i time što uplaćuje u proračun dokazuje svoje domoljublje, ispada budala kada vidi što se oko nas događa. Što se nekome drugome tolerira samo zato jer živi u nekoj drugoj županiji, gradu ili općini, gdje ne vrijedi zakoni, odnosno traže se rupe kako se ne bi trebalo nešto provoditi.
Jedino možemo naprijed kada se počinju primjenjivati zakoni, da vrijede isto za sve, da se ujednači praksa njihovog provođenja u cijeloj zemlji. Za tako nešto uopće nam ne treba politička volja, treba nam samo dobra volja onih koji provode zakone, odnosno, bolje rečeno, trebali bi ih provoditi, ali to ne rade.
Samo promjenom paradigme, u kojem će oni koji su na vlasti konačno početi pomagati većini, a ne nekome određenome ili nekolicini, u kojem će biti više pobjednika od gubitnika, može se probuditi nada u našu bolju budućnost.
Trebamo konsenzus i zajedništvo ne samo tamo gdje se ono podrazumijeva, kada je primjerice neka naša reprezentacija u pitanju, već tamo gdje su potrebne promjene koje će se dogoditi u korist poboljšanja hrvatskog društva u cjelini, a ne prosperiteta samo odabranih. Tada bi dobili svoju šansu i nadu. Ona je još uvijek tu, ali sve više kopni jer se ne događaju promjene. Ali ne promjene radi promjena, već one koje nam istinski kako bismo izgradili bolje i pravednije društvo.
