O sprezi nekih gospodarstvenika i osobama na javnim pozicijama koje imaju moć raspolaganja zajedničkim novcem svih poreznih obveznika, u posljednje vrijeme priča se sve više. Neke od konkretnih priča javno se i razotkrije, ali većina ipak ne, no javnim pritiskom i sve češćim istupima o tom problemu, ne samo da se osvještava građane o tome, već se stvaraju kritične mase onih koji se odupiru tome. Nekada, prije tridesetak godina, sve je u državi ionako bilo zajedničko, sve se slijevalo na isto mjesto, u iste ruke, koje su tada to dijelile prema nekim, za ona vremena, normalnim pravilima. No, danas je drugo vrijeme, drugo doba, drugačija okolina, a jedino smo mi ostali isti i zapeli u starom načinu funkcioniranja.
Ortačkog kapitalizma, tj. poslovanja putem tajnih dogovora između igrača, pri čemu su jedni s političke strane i s novcem poreznih obveznika u rukama, a drugi pak su pseudopoduzetnici, svima nam je dosta. Onima koji se u javnosti predstavljaju kao vrsni poduzetnici, a u svojem poslovanju imaju većinu prihoda iz proračunskih novaca dobivenih temeljem sumnjivih javnih nabava, ugovora ili dogovora, vrijeme je da se u javnosti prestane prezentirati kao uspješne poduzetnike, jer oni to realno nisu.
Ono što je ipak u cijelom poduzetničkom “problemu” počelo činiti razliku su nove mlade generacije koje nisu odrasle u takvom razmišljanju. To su mladi poduzetnici koji doista žele ostvariti svoje ideje, inovacije i poslovati čisto i u skladu sa stvarnim i pravim tržištem. Na taj način raste zapravo jedna nova Hrvatska. I to ona koja želi biti čista, neokaljana, poštena, lijepa iznutra, kao što je i izvana. Te mlađe generacije poduzetnih i sposobnih ljudi koji žele živjeti u pozitivnom okruženju, koji ne žele iseliti iz države u potrazi za boljim radnim mjesto, nego takvo isto radno mjesto žele ovdje stvoriti sami za sebe, navrjednije su što poduzetništvo u Hrvatskoj ima. Za te generacije nije bitno međusobno je li netko od njih pripadnik određenih političkih grupacija (izbjegavanje politike je čak i poželjno) ili da li tko od njih ima rođake na nekim važnim funkcijama moći u društvu putem kojih će doći do privilegiranog tretmana ili pomoći, nego im je bitan zajednički rad i stvaranje te kreativno djelovanje prema pozitivnom cilju.
Pravi mladi poduzetnici su ljudi koji uvijek i bez iznimke preuzimaju na sebe rizike kakve se većina ne usudi preuzeti. Ulažu svoje ideje, kreativnost i novac u nove projekte i poslove, osmišljavaju i osiguravaju posao i za druge građane koje tada zapošljavaju kod sebe. U ovakvom društvu i zbog slabog unutarnjeg tržišta kakvo imamo, ti mladi poduzetnici često nailaze na brojne prepreke, no njihov uspjeh je na kraju ipak snažniji od bilo kojeg “uspjeha” oblikovanog ortačkim kapitalizmom. Naime, uspjeh tih mladih poduzetnika temeljen je na njihovom znanju, upornosti i volji, a posebno vrijednom iskustvu, zbog kojeg čistog obraza i s dokazanim referencama prelaze na nove i još veće projekte. Takvih mladih ljudi u Hrvatskoj doista ima, a putem društvenih mreža vidljivo je sve veće njihovo okupljanje kroz razmjenu podataka, misli, ideja, ali i žestokih kritika na onaj dio našeg društva koji ih koči u njihovom normalnom i poštenom razvoju.
Hrvatska nikada nije realno prihvatila tržišnu orijentaciju kao ostatak Europe i zbog toga kaskamo za njima. Reforme se kod nas provode sasvim kozmetički, površno ili nikako, a uz to je prisutan i izraziti otpor prema reformama velikog dijela stanovništva koje ili ne razumije ili ne želi razumjeti novi pogled na ekonomiju. Lažna teza da je Hrvatska obuzeta neoliberalnim kapitalizmom koji uništava sve oko sebe ili pak shvaćanje da strane investitore treba držati pod kontrolom jer su oni neprijatelji našeg naroda, samo su floskule koje uništavaju poticaj za pravi poduzetnički rad.
