Nevjerojatno, ali istinito: svaki drugi mladi stanovnik BIH živi u inozemstvu, isto je u Albaniji kao i svaki treći stanovnik Sjeverne Makedonije. Nešto manje drastično je u Srbiji i Hrvatskoj, no riječ je o velikim postocima stanovništva, pogotovo mladog. Reklo bi se da mladi ponajprije odlaze zbog većih primanja, put na Zapad odavno je poznat. To su podaci njemačke Savezne centrale za političko obrazovanje.
Prema njemačkom izvoru, oko polovice mladih stanovnika BIH, Kosova i Albanije otišlo je na Zapad “trbuhom za kruhom” kroz 30 godina, a slično je s Makedonijom gdje iseljava svaki treći stanovnik. To su dugoročno zapravo zastrašujući podaci, najvitalnije stanovništvo odlazi, što itekako utječe na razvoj društva i tih država.
Za Hrvatsku i Srbiju nema podataka, brojke su sigurno manje, no znamo da se slično događa i kod nas.
Važni su razlozi iseljavanja. To nije primarno samo veća plaća, na Kosovu i Albaniji plaće su oko 500 eura za obrazovane mlade, u Makedoniji čak i manje, dok vani zarade tri do četiri puta više. Glavni razlozi iseljavanja su: sigurnost, nepovjerenje u sustav te nezaposlenost. Konkretno, na Kosovu je oko 20 posto mladih nezaposleno, a polovica ih je vani, pa racionalni Nijemci govore: nemojte graditi zidove, ulažite u mlade.
Mladi, što će reći Z generacija, ne žele imati i odgajati djecu u nesigurnoj okolini ili tamo gdje nemaju povjerenja u politički sustav. Prije se mislilo da je glavni razlog iseljavanja plaća, no to je samo manjim dijelom točno. To je zapravo njihov politički neizrečeni stav.
Jedina svjetla točka tog procesa je što doznake iz inozemstva čine oko deset posto udjela u BDP-u spomenutih zemalja, osim u Sjevernoj Makedoniji, gdje u takozvanu “pečalbu“ desetljećima odlaze cijele obitelji i žive vani.
Zbog iseljavanja dovodi se u pitanje budućnost. Odlaze oni koji su najviše talentirani i kreativni, koji su politički već na Zapadu po svojim idejama. Država zbog toga gubi i politički zamah, društvo ostaje tradicionalnije, a glavna tema svih politika postaju političke napetosti, koje se generiraju lošim politikama.
Ispada da svi imaju probleme sa susjedima koji se ne rješavaju godinama i množe, a međudržavni sporovi traju beskonačno. Srbija je svađa s Kosovom, s BIH i s Hrvatskom, a Hrvatska s Crnom Gorom, Grčka i Bugarska sa Sjevernom Makedonijom i tako dalje. Napetosti u jugoistočnoj Europi traju desetljećima i dovode do nesigurnosti, stalno se zvecka ratovima i povijesnim temama.
Hoće li biti snage da u Jugoistočnoj Europi koja pretendira na ulazak u EU, a koja nam je važna ne samo zbog političkih već i gospodarskih razloga, konačno jednog dana zavlada stvarna ideologija mira i razvoja, a ne međusobnog optuživanja bez kraja?
