Siječanj je mjesec u kojem se u istom trenutku smirujemo, ali i razmišljamo unaprijed. Vrijeme je to novih odluka ili doba kad se želimo vratiti dobrim, zdravim navikama. Ja volim početke, tako da je siječanj razdoblje koje volim, ali više volim kad prođe. Razlog je i taj što će brže doći toplije vrijeme iako je zima praktički tek počela.
Zima je vrijeme skijanja, sanjkanja, nekima i zimskog odmora. Austrija, Slovenija, Italija, a od nedavno i vrlo popularna Bosna, skijališta su koja nas okružuju. Francuska je također vrlo popularno skijaško odredište, no zbog mjera i neizvjesnosti koje traje već drugu zimu, lakše je plan puta isplanirati negdje u blizini.
Protekli vikend odlučili smo malo izaći van naših granica, popiti kavu i nešto pojesti u našem omiljenom Mariboru. Mali, kompaktan, a ima sve. Idealan za šetnju, izlet do Pohorja. No, dolaskom u grad, možda i jer je bila nedjelja poslijepodne, nigdje nikoga. Tek tu i tamo neki prolaznik, tek je nekolicina ljudi na terasama na minusu sjedila na terasi. Nigdje se ne može ući bez PCT-a (prebolio, cijepljen, testiran), a vrijeme PCR testa smanjeno je na 24 sata. Advent Slovenci vidjeli nisu, baš kao ni Austrijanci.
Jedva smo čekali vratiti se u Hrvatsku, Zagreb, gdje se živi život. Mi zapravo ni nemamo mjere, a ni zabrane. I svaki put kad vidim da su došle nove, stroge mjere, one se zapravo u praksi gotovo uopće ne primjenjuju. Kod nas kao treba pokazati covid-putovnicu, a koju sam do sad trebala jedino u Toplicama Sv. Martin, Lisinskom, tu i tamo u Centru za kulturu Čakovec i na MEF-u.
Zapravo su te situacije toliko rijetke da zaboravim da uopće trebam pokazati covid-putovnicu pa se onda pokušavam sjetiti gdje mi se uopće i nalazi u mobitelu. U Budimpeštu su u vrijeme adventa stigli ljudi iz svih krajeva okolice, a pogotovo Slovenci koji su rekli da tamo barem malo imaju šanse za opuštenu atmosferu.
