Da je Međimurje sredina u kojoj je lijepo živjeti znaju i vrapci na granama. Istina da bi bilo i bolje da imamo more, ali ne smijemo biti nezahvalni. Istina je i da je dobro uvijek težiti boljem, ali što je bolje, to je u očima promatrača. Ili u iskustvu onih koji su promijenili razne sredine i odabrali baš onu koja im najbolje leži.
Nakon Rijeke i Zagreba, gdje sam živjela za vrijeme studiranja, odlučila sam da moje srce ipak pripada Međimurju. Vratila sam se kući i ovdje odlučila izgraditi svoj život. I stalno slušam od onih koji iz drugih dijelova dolaze kako je ovdje lijepo i uredno. Ti koji živiš ovdje naviknut si na neke stvari, pa ih vjerojatno uzimaš zdravo za gotovo. Tako, recimo, oni koji žive na moru i vode neke normalne živote, tek nekoliko puta u sezoni odu na plažu i to na onu koja nije komercijalna.
Tako je i u Međimurju. Ako živite u Čakovcu, prolazite nekim standardnim rutama. Mislite možda kako bi neke ulice ili prostori, haustori mogli biti ljepši, bolje iskorišteni. Rado se uspoređujemo s nekim drugim, no tek kad odete u neke druge krajeve Hrvatske, shvatite što mi ovdje imamo.
Primjera radi, nedavno sam se ponovno zgrozila kada sam preko Ludbrega i Koprivnice išla do Bjelovara. Tako nam je blizu, a kao neki drugi svemir. Sad ne govorim o nekim dijelovima Hrvatske koji se još nisu oporavili od rata, recimo dio od Stare Gradiške pa do Bosne, gdje bi se komotno mogli snimati postapokaliptični filmovi i serije bez da moraju scenski išta doraditi.
To je praktički nešto pokraj nas. Loše ceste, na prste jedne ruke sam nabrojila kuće s fasadama, a kamoli nove kuće. Dvorišta pretežno neuredna. Da ne govorim o bilo kakvoj infrastrukturi. Dakle da, nije uvijek dobro gledati u tuđe dvorište, ali ponekad je dobro čisto da vidiš gdje si.
