Zaključak nakon nedjeljnih izbora je poraz politike. Od 95.289 Međimuraca s pravom glasa na nedjeljne izbore izašlo je njih 27.615. Statistika se može različito tumačiti. Da su tih dvadeset i sedam tisuća i kusur birača savjesni građani koji osjećaju odgovornost za svoju zajednicu, neizašlih 67.574 neodgovorni, nezainteresirani i lijeni koji se nisu potrudili ni dignuti guzicu s fotelje da bi izašli na birališta.
No to nije moje mišljenje o njima. Ponavljam i ističem: to nije moje mišljenje o njima!
U brojci neizašlih trebamo razlučiti razloge zašto nisu glasali. Kako bi Međimurci koji svoj kruh zarađuju po bauštelama u inozemstvu došli na glasanje u Međimurje? Takvih je na tisuće. Do glasanja sigurno nije bilo ni mnogima u koroni ili izolaciji. No još uvijek ostaju deseci tisuća Međimuraca koji su politici okrenuli leđa, jer od nje više ništa ne očekuju. U političare ne vjeruju, pa su i od izbora digli ruke.
Oni protestiraju apstinencijom koju politika za sada uspješno ignorira. Naime, nema propisanog postotka izlaznosti da bi izbori bili (ne)regularni.
Na nedjeljnim izborima manje od trećine birača odlučilo je o političkoj sudbini Međimurja. No oni ne trebaju osjećati krivnju zbog toga, jer su obavili svoju građansku dužnost.
I tako svi oni komentari da su Međimurci ovakvi ili onakvi, padaju u vodu. Istina je da su Međimurci politički apstinenti. Čak i na svibanjske, redovne izbore, izašlo je manje od polovice međimurskih birača. Oko 45 posto. Većina je apstinirala.
Svojim neizlaskom na izbore su poručili da nemaju izbor kakav očekuju i da se politike klone.
Postoji i angažirana manjina, fanovi pojedinih stranka ili političara, mnogi s računicom u džepu da će se kroz umrežavanje s političkom strankom ili pojedincem izboriti za sebe ili svoje unosna zaposlenja ili poslove. Za razliku od njih druga grupacija bolji život traži glasanjem nogama preko granice. Između njih je potištena većina koja za umrežavanje nema želudac, a za preko granice su prestari ili nemaju kome ostaviti svoje onemoćale roditelje.
