Otkad dvije godine živimo u nenormalnom vremenu, promijenio se i način odijevanja. Postao je puno nemarniji. Žene pri izlasku iz kuće razmišljaju: trebam li staviti šminku na usne ili ne? Ima li ona smisla ako je potrebno držati masku na licu? Nebitno je sve niže od maskare na trepavicama.
Cipele gotovo da su nestale iz dućana, ali i naših ormara. Patike se praktički nose na sve: lepršave haljine, uz muška odijela i ženske hlače.
Udobnost je svima postala važnija od mode. Za ljepotu se više nikome ne da trpjeti. Dosta trpimo zbog drugih životnih ograničenja.
Čak i da ste se usprkos svemu odlučili za doček u svečanoj toaleti u “međimurskoj hiži”, jer drugdje dočeka za svečanim stolom i nema, nećete se usrećiti s izborom iz naših dućana. I trgovci su se prilagodili našoj nonšalanciji.
Jednako tako i na internetskoj ponudi su modeli odjeće vrlo jednostavnih, nezahtjevnih krojeva koji pristaju svakome i nikome. Daleko je to od nekadašnjih kompliciranih krojeva koji su na neki način izražavali individualnost u odijevanju.
Haljine su danas uglavnom varijacije na vrećaste modele, izrađene od mekših ili čvršćih materijala, u raznim bojama i dezenima uz pomoć kojih se stvara dojam određene raznolikosti u ponudi.
Tko zna koliko nam se ta navika primila i hoće li nas držati i nakon pandemije, jer riječ je o svojevrsnoj duhovnoj lijenosti.
Promatrala sam ovih dana po skromnim prijemima kako su odjeveni ljudi. Rijetko tko se skockao kao da ide na prijem. Bilo je dobrih primjera, ali manje-više se sve svelo na sportsku elegancija. Kad čovjek u glavi nosi podsjetnik da masku mora imati u džepu svakog kaputa, vrhunac dotjerivanja mnogima je uzimanje nove maske. Ona je s trona skinula gaće za odlazak k doktoru.
Navikli smo se na njih kao na papirnate maramice. Držimo ih posvuda, u svakoj torbici, džepovima svih jakni. Pritom smo zaboravili na pravila s početka pandemije da bi svakih toliko sati trebali uzeti novu. Ne, mi ju skinemo i ostavimo da se prozrači od virusa u džepu jakne do sljedećeg korištenja pri ulasku u dućan.
