Svi izbjegavaju usporedbu sa španjolskom gripom koja ja poharala svijet nakon prvog svjetskog rata od ožujka 1918. do ožujka 2020. godine, ali scenarij se ponovio točno nakon sto godina samo s drugačijim tipom virusa.
I u prošlom stoljeću svijet nakon nje bio je drugačiji. Nakon kratkotrajnog zatišja, stigao je najkrvaviji rat u povijesti čovječanstva, 2. svjetski rat, a i tijekom cijelog 20. stoljeća kao nakon velikog potresa podrhtavali su brojni manji, ali jednako krvavi lokalni ratovi.
Možda smo ovim virusom dobili priliku za popravak ljudske zajednice koju nismo prepoznali u prošlom stoljeću. U tragedijama koje su nas u prošlom stoljeću zatekle sve najgore u čovjeku izbilo je van. I cijelo 20. stoljeće sada se čini kao izlijevanje gorčine, žuči i gnoja najgorih ljudskih osobina. Ponižavanja i gaženja ljudskog dostojanstva dovedena su do nezamislivih mračnih granica.
Cijela Europa je stala. Zatvorila se u granice samoizolacije. Samo još roba putuje cestama. No dokle? Veliko je pitanje što će prevladati, solidarnost ili zakon jačega.
Ljude u krizi prvenstveno vodi nagon za samoodržanjem i primitivni nagon za gomilanjem zaliha. Samo ih sila može zadržati da ne ugrabe sve što im je pred očima. U krizi ljudi traže osobe od autoriteta. Biraju one kojima mogu vjerovati. No linija između autoriteta i autokrata je tanka. Europa se u svakom pogledu u trenu u potpunosti promijenila.
Schengen je preko noći nestao u smislu slobode kretanja građana. Kao da nije svejedno dolazi li virus iz Varaždina ili Lendave. Zemlje članice EU zatvorile su se u nacionalne granice i svatko svoje spašava kako zna.
Lakše će biti onima koji su manje ovisni o drugima ako počnu nedostajati resursi, od lijekova do hrane. Teže će biti onima koji su jako ovisni o uvozu i sami ne stvaraju životno važne resurse.
Ako počne borba za resurse tada je put do ponavljanja scenarija iz prošlog stoljeća vrlo blizu. Jesu li toga svjesni oni koji sada upravljaju krizom?
