Radni tjedan počeo mi je izletom na policiju, jer si nisam bez razloga dodijelila titulu kraljice izgubljenih stvari. Ovog puta izgubila sam vlastiti identitet – osobnu iskaznicu. Još mi je najgore od svega da moram ići na novo fotkanje, a na prošloj, sad već pokojnoj osobnoj sam ispala najbolje ikad. Da, znam ljudi grozno ispadaju na fotkama za dokumente, pogotovo za pasoš jer se ne smiješ nasmiješiti pa većina izgleda ko da je upravo krenula opljačkati banku.
I ja si grozna na pasošu, odlična na osobnoj. Putovnica mi je istekla, osobnu sam izgubila pa je bilo krajnje vrijeme da odem do policije. Prije toga, pretražila sam doslovno sve moguće i nemoguće lokacije. Auto sam razmontirala. Mama je auto razmontirala. Čak sam se malo u duši ponadala da mi je neka dobra duša našla osobnu i odnesla na policiju. Jok.
Onda sam se sjetila priče o izgubljenom novčaniku. Nazovimo kralja izgubljenih stvari Marko. Marko je na putu do doma izgubio novčanik. Mučio se s blokiranjem kartica i svim ostalim vezanim nepodopština dva tjedna. Onda je odlučio posjetiti policiju. I vidi čuda. Novčanik je bio na policiji cijelo to vrijeme, ali Bože moj nije njihov posao da ti jave možda slučajno da ti je novčanik kod njih i da ne moraš biti u drami i panici tražeći ga na svim mogućim i nemogućim lokacijama. Svima je jasno da je novac u novčaniku sporedna stvar, jer budimo realni pola života ti je u njemu. Zdravstvena, vozačka, kartica 1, 2, 3, drage fotografije, inspirativne poruke… svašta se nađe.
Kad smo kod vozačke, sigurna sam da ste pogledali kad vam ističe, hvala ministrici Žalac na tome. Moja vrijedi još dvije godine, barem nešto pozitivno.
Stigla ja konačno na policiju i s obzirom na naše administrativne puževe, relativno brzo sredila nestanak. Osobnu nitko pronašao nije. Dakle, tek kad mi stigne nova, stara će se magično pojaviti na lokaciji koja mi je vrlo vjerojatno bila pred nosom. A do onda idem na slikanje za novu i probati da barem malo više ličim na sebe, malo manje na kriminalca.
