Kontinentalni turizam dokazuje kvalitetu naspram morskog

Iako je još prije tridesetak godina državna vlast uvjeravala javnost da Hrvatskoj samostalna kontinentalna industrija i proizvodnja nisu potrebne za gospodarski razvoj, te da je dovoljno sve napore usmjeriti prema razvoju turizma ili industrija koje se nalaze na Jadranu (poput brodogradnje) i sve ostale djelatnosti u državi orijentirati prema tim industrijama koje su vezane uz more, sve te protekle godine pokazale su da su takav stav i politike bili potpuno pogrešni. U Međimurju su u međuvremenu propadale mnoge industrije, a posebno je ostala zapamćena rečenica jednog ministra koji nam je poručio neka svoje industrije vežemo uz brodogradnju pa će i njima biti dobro. 

No, vrijeme je pokazalo istinu, pa je danas tako svima jasno da je brodogradnja opstajala isključivo zbog visokih potpora iz državnog proračuna, a ne zbog vlastite visoke produktivnosti i uspješnosti. Prevelika država koja previše regulira svaki pokret i udisaj poduzetnika svakodnevno pokazuje svoje lice, pa tako i u turizmu, a korumpirana državna vlast koja ne preza od pogodovanju svojim podobnima i poslušnima, košta nas kvalitete života. No, takva vlast ipak odlazi, a dugogodišnji trud kontinentalnih radnika i vlasnika u turizmu ipak postaje sve vidljiviji.

Turizam, i to onaj morski se, isto kao i brodogradnju, od samog početka brinulo i „njegovalo” s različitim povlasticama, olakšicama i potporama. Kada se obala betonizirala i pretjerano izgrađivala – vlast je šutjela, kada je pod pritiskom visoke nelegaliziranosti izgradnje vlast trebala nešto poduzeti, tada su se kuće na moru rušile samo onima koji nisu imali protekciju iz državnog vrha. No, i tome je jednom došao kraj, kao što su i oni u vlasti koji su takva pravila donosili, morali otići sa svojih pozicija. 

Svih tih godina turizam na Jadranu je bio uspješan ne zbog novih poboljšanih rješenja samih vlasnika turističkih kompleksa i nekretnina na moru, već zbog državnih protekcija i prirodnih ljepota koje kao narod i država nismo uopće stvorili nego samo „zatekli” ovdje još od sedmog stoljeća. Cijelo to vrijeme o kontinentu nitko nije brinuo. Od naših kontinentalnih poduzetnika uzimali su se porezi i većim dijelom usmjeravali prema projektima koje je vlast prezentirala kao strateške i to upravo na samoj obali. 

Ipak, naši ljudi znali su da zelenilo, mir i rijeke koje imamo ovdje na kontinentu mogu značiti i biti vrjedniji od kamena i mora, samo ako dovoljno upregnu vlastite snage u razvoj. Tako su od naših vinograda nastajale vinske kuće, od OPG-ova obiteljski restorani s tradicionalnom kuhinjom, a od poljskih puteva kroz zelenilo šuma i polja – rekreativne staze. S obzirom na to da su morali sami ulagati vlastiti napor i sredstva, Međimurci se pazili i na vlastito okruženje i očuvanje prirode, pa tako betonizacije i bespravno sagrađenih građevina u svrhu turističkih objekata kod nas gotovo da i nije bilo.

I dok su kontinentalci tako sami ulagali napore u razvijanje svoje turističke ponude i shvatili da na prvom mjestu mora biti kvaliteta, na moru je danas više nego ikada prije vidljiv nedostatak kvalitete ponude i pad broja turista, a koji je posljedica pretjeranog protežiranja i komocije mnogih vlasnika, naviklih da im se euri i devize samo slijevaju u džep po inerciji. 

I dok sezona na moru traje samo tri mjeseca, kontinentalni turizam je od samog početka morao biti orijentiran na to da mu sezona mora trajati cijele godine, stoga su vlasnici naših ugostiteljskih objekata na to spremni. Zbog svega toga kontinentalni turizam danas sve više dokazuje da se kvaliteta i upornost isplate, čak i usprkos državi koja neprestano mijenja pravila poslovanja, malo spušta ali onda opet beskrupulozno diže poreze, kao hijena prateći bilo čiji uspjeh u segmentu gospodarstva i čekajući da zagrize u nečiju uspješnost

Ostavi komentar