Nekada su koline bile događaj godine za mještane sa sela. Pripreme su počele nekoliko dana prije klanja svinje, a na samo kolinje pozvali se rodbina, prijatelji i susjedi kako bi čim prije obavili sve radove, ali i kako bi se pri tome i podružili svi zajedno.
Koline su uglavnom bila rezervirane za zimske mjesece. Sjećam se da su me kao dijete uvijek prije tih kolina strašili da ako ne budem dobra, da ću morati pajceka držati za rep. Rano ujutro svi bi se okupili, a najstrašnije je bilo klanje svinje, odnosno njezino skvičanje koje se nadaleko čulo. Za djecu pomalo strašan događaj, a dodatno je tome pridonosila krv koja se vidjela u bijelom snijegu, ako ga je bilo.
Nakon što je mesar svinju raskomadao na komade, muškarci su krenuli raditi bijele, sive i črne čurke te domaće kobasice koje moj deda zove biršlini. Prije toga bilo je potrebno dobro očistiti svinjska čreva. S druge strane, žene su se primile rezanja špeka i sala. Najviše smo se svi veselili pripremi cvirki ilitiga čvaraka od kojih je kuća mirisala po nekoliko dana.
Na kraju dana neizostavna je bila kolinska večerja. Tada su bake pripremale obilan obrok od svježeg mesa i svih njegovih produkata koji su tijekom dana nastali. Obavezna je tu bila fina juha od svježih lokota, mrkvice i peršina koji se sačuvao sa zemljom u kanti.
Nakon tog obilnog predjela, na red su došle bijele, sive i črne čurke s kiselim zeljem, a potom svinjsko pečenje ili kotleti. No ne bi koline bile koline, niti večerja večerja, da nakon svega toga, naravno, bake nisu pripremile neki domaći desert, uglavnom zdigane kolače. Danas skoro pa nema takvih običaja jer nema ni kolinja kako je to nekada bilo, a kolinske večerje ostaju nam tek u lijepom sjećanju na prošla vremena.
