Jesam li loša osoba ako nisam pustila suzu za naše rukometaše? Moram priznati da nisam baš emocionalno vezana za ovo prvenstvo koje je većini pojelo živce. Nisam bila mrtva hladna kad smo izgubili, ali nije da ronim suze na poraz.
Zapravo, kako baš ne pratim pretjerano sportska događanja, uvijek se ugodno iznenadim kad shvatim da smo u finalu. Baš lijepo, pomislim. Kad izgubimo pomislim, baš šteta, pa se sjetim da možda i bolje, jer bi onda mediji opet poludjeli i dva tjedna pisali o našoj slavi i hvali, a zaboravili na ministre koji ne znaju koliko imaju nekretnina.
Premijer je dosad smijenio 14 ministara koji su otišli zbog afera, skandala i muljanja s imovinom. Naravno, nisu otišli daleko. Za njih je sankcija da ne mogu biti ministri. Nemaju novčane sankcije, ne ide se zbog toga u zatvor. Ljudi koji ne prate aktivno politiku teško da se uopće mogu sjetiti ovih 14 imena, a kamoli zbog čega su točno smijenjeni.
Svi ti famozni ministri samo odu na drugo radno mjesto, naravno ne u realni sektor. Za to se ipak moraš potruditi. Sve njih čeka radno mjesto, fina plaća, a kratkotrajna sramota u medijima prođe. Rijetko tko će se sjetiti Gabrijele Žalac koja je udarila dijete i Tolušića koji zapravo nije imao pojma da mu je kuća duplo veće kvadrature jer to je zaista teško za primijetiti. Pa onda Kuščevićevi “pašnjaci” i tako dalje.
Dakle, ili je samo pitanje vremena kad će netko nadležan primijetiti muljažu, ili zatvoriti oči pred istinom, ili se radi o tome koji će novinar malo dublje zakopati pa pronaći problem.
U svakom je slučaju tužno to, da osim što moralnih principa više očito nema, nema ni sankcija. Što uče nove generacije od nas? Ako si u Hrvatskoj na visokoj poziciji, ulove te da nešto muljariš, ne ideš u zatvor, već samo ideš na malo manje “stresno” radno mjesto.
