Kada nešto imamo u izobilju, tada to rado shvaćamo zdravo za gotovo. I to u svim segmentima života. Tek kad ti to nešto počinje nedostajati ili to nešto potpuno izgubiš, tek tada osvijestiš ono što si prije imao te se tučeš glavom u zid kako to ranije nisi vidio i kako to da toga nisi bio uopće svjestan. No, na greškama se uči.
U današnje vrijeme svi koji rade žale se na to da nemaju dosta, ili čak uopće, slobodnog vremena, pri tome mislim na slobodno vrijeme koje možeš posvetiti samo sebi. Na primjer, vrijeme da pročitaš knjigu za koju si dobio preporuku, pogledaš film ili epizodu serije koju obožavaš, odeš na trening ili na kavu s prijateljem i kolegom kojeg nisi vidio “sto godina” ili da samo ljenčariš, ne radiš ništa i mentalno se odmoriš od posla.
U novinarskom poslu to je skoro pa nemoguće. Kako vrijeme protječe, to više shvaćam onu izreku koju su nam već od djetinjstva utuvili u glavu, a ona glasi: “Vrijeme je novac.” Počela sam to naše slobodno vrijeme sve više i više cijeniti te shvaćati ga vrlo ozbiljno. Iz svake godine koja je iza nas možemo donijeti neki zaključak, što nam je valjalo činiti, a što nije. Zato sam donijela odluku da mi je cilj u sljedećoj godini imati više slobodnog vremena, a samim time raditi pametnije i efikasnije. Težit ću da u tome uspijem koliko god teško zvuči na početku.
To podrazumijeva da moram striktno odrediti za kakve razgovore i osobe ću imati vremena. Napraviti diferencijaciju, odnosno odrediti što je za mene dobro, a što mi škodi, koliko god to u prvi mah sebično zvučalo. U šumu informacija koje danas dobivamo sa svih strana jedino je tako moguće izaći na čisto sa svima.
