Za razliku od poslodavaca u javnom sektoru koji rijetko kada rade analizu koristi i troškova koje imaju od zaposlenika u svojem radu i poslovanju, kod privatnih poslodavaca prilikom zapošljavanja najvažnije pitanje je kolika je vrijednost potencijalnog novog radnika za samog poslodavca i hoće li troškovi vezani uz novog radnika opravdati njegovo zapošljavanje te u konačnici donijeti poslodavcu veću vrijednost i veću dobit kroz svoj rad. I dok se privatni poslodavci bore za profit i protiv visokih nameta koje im nameće država, pa zbog toga mnogi potplaćuju svoje radnike, u javnom sustavu kriterija vrijednosti ali i troška za pojedinog radnika nema.
U osnovni izračun troška radnika kao prvo se uzima u obzir njegova bruto 2 plaća ili ukupni trošak njegove plaće, pri čemu je bitno podsjetiti da je neto isplata radniku na njegov tekući račun samo dio njegove plaće, koja je opterećena porezima i doprinosima koje poslodavac plaća državi. Nadalje, u osnovni izračun uzimaju se u obzir i trošak prijevoza radnika s posla i na posao kao i različite vrste naknada koje dobiva radnik te trošak opreme i sredstva za rad koje radnik koristi. U troškove spadaju i treninzi i stručna usavršavanja radnika, isto kao što je trošak i činjenica da u vrijeme dodatne obuke i učenja radnik neće biti toliko produktivan na poslu, kao što će biti kada obuka završi. Trošak za poslodavca su i dani bolovanja, pri čemu poslodavac snosi troškove isplate plaće u iznosu od 70 posto od njezinog redovnog iznosa u posljednjih 6 mjeseci, za prva 42 dana bolovanja radnika. Računala, mobiteli, potreba za službenim vozilom i samo održavanje automobila, isto kao i troškovi smještaja za radnika, također bi trebali biti uzeti u obzir kod izračuna ukupnog troška zaposlenika, pri čemu svakom poslodavcu računica mora ispasti takva da se njemu isplati taj trošak, radi kasnije koristi.
Uobičajeni način izračunavanja vrijednosti zaposlenika trebao bi se raditi dijeljenjem neto prihoda tvrtke ili neto dobiti tvrtke prema broju zaposlenih, no ovakvom metodom dobiva se samo određeni prosječan broj za vrijednost svih zaposlenika, a ne i vrijednost svakog pojedinca. Produktivnost radnika pak se može lako izračunati uzimajući u obzir izvršenje određenih zadataka u nekom zadanom vremenskom periodu.
No ipak, vrijednost pojedinog radnika ipak nije i ne bi smjela biti samo ona financijska, budući on kroz svoju osobnost, moral, dobru volju i entuzijazam cijelom poslu ali i kolektivu u kojem radi daje posebnu vrijednost koja se ne može direktno izmjeriti novcem, nego može samo posljedično prouzročiti bolje i stabilnije poslovanje tvrtke. I isto kao što i radniku priznanje za njegov rad doprinosi kvaliteti njegovog života, tako mu i osjećaj zajedništva i pripadnosti nečemu “većem” od njega samog, daje osjećaj nemjerljiv sa samim novcem i određenim beneficijama.
Posljednjih godina radnika je u Hrvatskoj sve manje, a privatni poslodavci imaju sve veće probleme kako naći radnike za određeni posao. U nekim zanimanjima su tako i plaće znatno porasle, no radnika i dalje nema. Realno, pravi radnik je uvijek vrijednost. Kada bi se svi poslodavci, kako oni u privatnom, tako i oni u javnom sektoru zapitali koliki je trošak ali i vrijednost radnika u njihovoj radnoj organizaciji, tada bi se počela dobivati i stvarna slika vrijednosti pojedinih radnika, a s time i stavljati naglasak na produktivnost, zalaganje i trud, s čime bi se konačno moglo razlikovati pojmove rada i radnog mjesta, budući imati radno mjesto ne znači i raditi, posebno ako se zagleda prema poslodavcima u javnom i državnom sektoru.
