Zašto neke nacije propadaju, a neke se razvijajaju tijekom povijesti? Na to ključno pitanje današnjice pokušali su odgovoriti ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, Daron Acemoglu, drugi najutjecajniji ekonomist na svijetu prema citatima, te Simon Johnson i James A. Robinson, sva trojica američki ekonomisti europskih korijena.
Prema njihovoj teoriji, koja je spoj ekonomije i politologije (ne zove se slučajno jedan od znanstvnih predmeta politička ekonomija, no nekako smo to već zaboravili u šumi znanstvenih ideja), budući razvoj pojedinih nacija ovisi o vrsti političkih institucija.
Postoje institucije koje su inkluzivne i s vremenom pospješuju rast, te institucije koje su ekstraktivne, koje zagušuju budući rast i razvoj.
Tako na primjer Sjeverna Amerika i Kanadakoje su se razvile zbog inkluzivnih institucija koje su donijeli Euroljani u široke i puste prostore, gdje su se mogle neometano razvijati u pravcu demokratizacije u relativnom siromaštvu (sjetimo se kaubojskih filmova i šerifa i izbora).
S druge strane dolazak europskih vladajućih elita i kolonizatora u dobro razvijene zemlje u ono doba doveo je do ekstraktivne ekonomije, te su ta društva stagnirala, tako na primjer Južna Amerika pod Španjolskom vladavinom.
Zakonitost koju pronalaze u svojim istraživanjima razvoja je da treba 20 godina da se može uočiti napredak nacija s inkluzivnim institucijama, ali to onda iznosi čak 20 posto BDP-a po glavi stanovnika. Pri tome se zanemaruje geografski položaj zemlje i niz drugih uobičajenih ekonomskih termina, kao što su prirodni resursi. Jedno od pitanja je zbog čega elita na vlasti ne omogući razvoj nacije u svoju dugoročnu korist. Dakako zbog očuvanja svoje moći i vlasti, što znači dugoročno propadanje.
S druge strane, širenje glasačkih prava u dvadesetom stoljeću u Sjevernoj Americi smatra se preventivom protiv političke revolucije u kojoj se jedna elita zamjenjuje drugom, a u korist razvoja.
U Europi su pak elite postupale drugačije, Austro-Ugarska i Rusija blokirale su tehnički napredak i demokratizaciju radi očuvanja svoje ekstraktivne moći od strane elita i zato su te države i nacije nazadovale.
Autori doduše nemaju pravi odgovor na temu zašto se Kina ubrzano razvija. Prema njihovoj teoriji, zbog vrste vlasti u Kini trebalo bi postupno doći do nazadovanja razvoja u narednih dvadeset godina, no praksa za sada to demantira, Kina i danas ima višu stopu rasta od zapadnih zemalja. Taj kineski paradoks vjerojatno je vezan uz razvoj velikog unutarnjeg tržišta. No kinesko stanovništvo zbog politike jednog djeteta stari, makar danas država daje poticaje.
Kako bilo, tko preživi narednih dvadesetak godina, bit će svjedok jesu li nobelovci u pravu ili ne.
