Kao da smo se probudili iz zimskog sna!

Ovo proljeće ipak je po nečemu posebno. Nakon dvije godine i korone kao da smo se probudili iz zimskog sna. Vidim to i na poslovnom, a pogotovo privatnom planu. Kad otvorim kalendar, ne postoji vikend ili tjedan, a da se nešto ne događa. Ljudi su živnuli. Grad postaje žiža, terase su pune. Kava, sladoled, ma samo da se nekamo ide.

Vraćaju se i prvomajske veselice. Rijetko koja općina nema nešto organizirano. Budnice, grah, neki i živu muziku. Građani jedva čekaju da se nešto organizira i sigurna sam da neće biti mjesta koje u nedjelju 1. svibnja neće biti živo. Korone ima još, nije da je nestala. No, tješimo se malim brojkama i slabijim simptomima i živimo u nadi da će tako i ostati. Ne želimo se plašiti i slušati najave da će se to lako promijeniti na jesen. Želimo živjeti, disati punim plućima, ne se bojati!

Otkad su maknuli covid-potvrde kao da smo postali ptice. Možemo preko granice, nema straha ni od čega. I u drugim gradovima sve je živnulo. Nije do toga da u vrijeme korone baš dvije godine nije bilo nigdje nikoga, nego jednostavno do izraza lica na drugim ljudima koje susrećem. Kao da svi osjećaju to olakšanje. Da nam je netko prije tri godine rekao da ćemo tako dugo živjeti u svojevrsnoj karanteni, u strahu od bolesti, rekli bismo da se šale. Ili da gledaju previše serija i filmova. No, to nam je postala stvarnost.

Zapravo te postapokaliptične dogodovštine česta su tema serija i filmova. Zombi-apokalipsa, razni virusi, meteori koji bi nas mogli izbrisati s lica Zemlje, fascinantni su nam, ali s druge strane nevjerojatni. Ne želimo o tome previše razmišljati. Neka tako i ostane. Zato treba živjeti i proživjeti!

Ostavi komentar