Kad se male ruke slože, može se izgraditi i kuća!

Kao mala uvijek sam slušala priče kako su nekada ljudi što god da se radilo u kući ili na njivi, vinogradu i voćnjaku pomagali jedni drugima.  Kada je bila radna akcija poput branja i pospremanja kukuruza ili pak pospremanja krumpira uvijek se okupilo 15-tak osoba, uglavnom prijatelji, susjedi i rodbina te je posao bio za čas gotov. Isto je bilo i kod poslova vezano uz gradnju kuće. Nisi previše ni morao zvati ljude, već su sami pitali kada će biti radna akcija kako bi došli da pomognu prijateljima i susjedima.

Nakon obavljena posla uvijek je bio pripremljen obilan ručak ili večera te je radna akcija prešla u noćno druženje uz pjesmu. Prepričavale su se dogodovštine iz mladosti, nestašluci mještana i najnovije vijesti koje kolaju mjestom. Užurbani način života promijenio je mnogo toga pa se danas takve akcije ne mogu baš često vidjeti. U gradovima susjed ne pozna susjeda, pogotovo u zgradama gdje živi nekoliko stotina ljudi. Slična situacija počinje biti i na selu. Mještani se pozdravljaju ujutro kada izlaze iz kuće u auto i navečer kada se vraćaju s posla te popričaju malo duže možda za vikend. Za radove u vinogradu ili kod cijepanja drva ne možeš pronaći nikakvog radnika, pa ni za obilnu satnicu koja se nudi.

Prošlog tjedna radila sam priču koja me osvojila. Luka Mesarić, rodom iz Peklenice, u Frkanovcu je uz pomoć prijatelja i rodbine sam napravio eko kuću od čak 100 kvadratnih metara.  Iako mu je trebalo čak tri godine da ju postavi na noge, neprocjenjeni je užitak znati da si svojim rukama i trudom napravio vlastiti dom. Svaka čast na inicijativi!

Ostavi komentar