Nitko sretniji od mene kad na tapetu stigne najljepše godišnje doba – proljeće. Sve je automatski bolje kad možeš obući kožnu jaknicu, riješiti se debelih čarapa i sjesti na kavicu suncem obasjanu. To je vrijeme kad je sve taman. Nije prevruće da se moraš hladiti, nije prehladno. Odmah ti je lakše ići na trening, na poslu si produktivniji, čak i ona prašina koja fino proviri nije najgori neprijatelj na svijetu. Upališ radio, uzmeš krpu, usisavač i kreneš.
Kuća blista, vani sunčeko sija, ma milina. Kad smo kod proljetne miline, Hrvati su se ovih dana također probudili iz zimskog sna. Naravno, niti približno na razini nekog buntovnog prosvjeda, ali kolektivno smo odlučili pomoći maloj i bolesnoj Mili. Djevojčica boluje od leukemije, roditelji naravno nisu imali 18 milijuna kuna sa strane da svojoj Mili plate skupo američko liječenje.
Konačno nakon dugo vremena mogu reći da vijesti nisu bile bolne i morbidne, već mi je Facebook cvjetao srcedrapajućim i ohrabrujućim porukama. Ovo je jedan od dobrih primjera društvenih mreža.
U akciju se rijetko tko nije uključio. Kuna po kuna, digla se Hrvatska na noge. Klubovi, udruge, sportaši, građani, frizeri svatko je doma mozgao kako da pomogne – i na kraju to i ostvario. Malo mi se vratila vjera u ljude i pomaganje. Društvene mreže poslužile su kao alat kolektivnog dobra, što je budimo realni danas velika rijetkost. Pozitivne emocije uzele su zamah i prevladale. Ponudila se hrvatska dijaspora u Americi, svi nude smještaj, žele pomoći. Pjesmica kad se male ruke slože postala je hrvatska stvarnost. Nakon svih užasnih vijesti od početka godine, ovo je bila prva koju sam s guštom kliknula. Na utakmicama skupljale su se donacije. Hrvatski nogometaši uključili su se, pa čak je i predsjednica odvojila dio svote za malu Milu. Bilo da je ovo još samo jedna u nizu samo promocije, kune su se polako kupčale i napravile čudo. Zamislite kako bi Hrvatska izgledala da ovaj pozitivan bunt usmjerimo u bolje sutra.
