Čudili smo se mediteranskim i južnim narodima na njihovu običaju sieste, kada se za vrijeme najvrelijeg djela dana prekida svaki posao radi odmora. Klima se promijenila i tropske vrućine došle su i k nama gdje ih prije nije bilo. A zrak u Međimurju težak je i vlažan zbog dviju rijeka i hidrocentrala pa nas teška vlažna koprena pritišće i danju i noću. Niste jedini ako imate osjećaj da ste po takvom vremenu spavali u močvarnom krevetu i ako ste ujutro iz njega izašli umorniji negoli što ste legli.
Mozak vam ne funkcionira. Ništa čudno ako ste usporeni. Kao da i mozgu treba ventilator koji bi ga hladio da može brže i bistrije reagirati i procesuirati podatke koje mu šaljete da ih poveže, analiza, promisli.
Svadljivi ste i pospani, a ne nalazite nigdje hladnu sjenu u koju bi se zavukli. Možda niste ni te sreće da ste “trefili” godišnji odmor u vrijeme kad se pakleni dani redaju jedan za drugim.
I ako sažaljujete sami sebe što morate raditi po takvom vremenu, tada razmislite kako je ljudima koji rade na asfaltiranju cesta. Zamislite kako je ljudima koji rade na visokim zgradama na skeli, na krovu ili zalijevaju deke s betonom.
Zamislite kako je komunalcima koji za nama po vrelim ulicama čiste ono što smo nehajno odbacili?
Zamislite radnike u tvornici u kojima se sada “pajsaju” pred strojevima na normi i nemaju vremena ni misliti na hlađenje.
Mnogo je ljudi koji pate po vrućinama radeći najteže poslove za zajednicu, a da za to nisu ni plaćeni.
Padaju mi na pamet vatrogasci. Po vrelom suncu bore se protiv vatre u zaštitnim odijelima koja imaju svoju težinu s kacigama na glavi, radi vlastite zaštite. Ne jadikuju: “Vruće mi je!” Nisu za njih pisana pravila o spuštanju roleta i neizlasku na otvoreno u najvrelijem dijelu dana. Jer oni moraju i tada kada je tako vrelo.
Čovjek se zapita zašto poslovi koji su najteži, a najviše doprinose dobrobiti zajednice, u pravilu nisu ili su jako slabo plaćeni?
Oni su za “Bog ti plati” pa samo možemo vjerovati da će biti stostruko nagrađeni na nekom svijetu boljem od ovoga.
