Znak pameti

[layerslider id=”3″]

Stari su Dubrovčani dobro znali zbog čega su mijenjali vodstvo grada svaki mjesec. Razlog je bio jednostavan – da se nitko ne bi nametnuo kao bezpogovorni autoritet i time smanjio moć Republike. Politički građani u to vrijeme često nisu znali tko je na čelu grada, ali su morali znati sva pravila i poštovati ih. Ovime ne žalimo za tim vremenima, no kažu da se iz povijesti uči.

Nešto sasvim suprotno događa se danas.

Tako je naša hrvatska sabornica zadnjih mjeseci postala prava rimska arena za iskušavanje snage riječi. Udara se na sve strane pa tko koga jače pogodi.

Zanimljiv je taj fenomen snage medija i mreža, na izrečenu se riječ dobiva gotovo trenutni odgovor druge strane. Možeš za pet minuta biti heroj, a za drugih pet minuta lopov. Nema sumnje, moć medija i mreža postala je zastrašujuća i pomalo plaši.

No zašto kao da svi odjednom žele da mediji postanu dominantni i odlučujući faktor moći? Zar nije dovoljno to što proizvode stvarnost po ukusu svojih vlasnika? Događa se nešto neviđeno. Stvarnost nam bježi, postaje sve manje dohvatna svime onim što smo do danas naučili u školama.

Jednostavno je. Moderna tehnologija itekako doprinosi što dosadašnja stvarnost podliježe zakonu entropije. Godinama smo sasvim ravnodušno i samo s jednim uhom slušali povjesničare umjetnosti kako se upinju pokazati što se događa u slikarstvu i razgradnji starih stilova u ime modernih konstrukcija i destrukcija.

Nismo shvaćali da oni zapravo govore o našem bliskom budućem svijetu koji sad itekako živimo. Uostalom, umjetnost na neki svoj način uvijek nasluti ono što će tek biti.

U toj razgradnji našeg pojmovnog svijeta najdalje su, čini se, otišli naši politički predstavnici koji kao da žele pokazati sve apsurde koji su dozvoljeni u ime slobode govora i razgradnje.

Negira se sve, ništa više nije kao što je bilo, više nema racionaliteta jer um je zastario, pa se treba blesirati.

Zastarijevaju pojmovi poput naroda, države, identiteta, nacije, sve se dovodi u pitanje u ime nove medijske stvarnosti, važna je samo moć medija. Nameće se i novi demijurg, to je etika umjesto estetike, koja bi navodno morala objediniti rastrganu i entropičnu stvarnost.

Prave su žrtve medijske paslike ipak djeca i mladi, koji punim plućima žive tu negativnu slobodu kaosa. Zato je reforma školstva u našem društvu postala toliko važna. Što je očit znak pameti.

 

Ostavi komentar