U ime klimatskih promjena

[layerslider id=”3″]

Sve više stručnjaka upozorava na klimatske promjene koje dolaze i to već nije neka osobita vijest. Svi oni kao da se natječu u oslikavanju naše budućnosti crnom bojom. Ne zna se koja je prijetnja veća: potapanje obalnih gradova, a takvih je mnogo, pustinje i suha područja koje će mijenjati uvjete života na svim kontinentima, otapanje permafrosta koji će u zemljinu atmosferu donijeti duplo veću količinu ugljika od one koju je skrivio čovjek svojim zagađenjima i drugo. Pojedini ugledni fizičari čak prognoziraju da čovjek mora napustiti planetu za nekoliko stotina godina jer neće moći na njoj živjeti. Već danas nestaju brojne životinjske i biljne vrste, izumiru.

Šok koji je ovih dana na sastanku G20 izazvao američki predsjednik Tramp izjavom da neće poštivati globalni sporazum o smanjenju zagađenja, samo je nastavka takvih negativnih vijesti.

Jedno je pak sigurno. Nitko ne zna što će donijeti budućnost.

Svi veliki vlasnici kapitala platili bi suhim zlatom i draguljima informaciju o kretanju klimatskih promjena i njihovu utjecaju na pojedine krajeve. Ne samo radi toga da bi dobro zaradili, više se boje da ne bi izgubili svoje bogatstvo.

Čini se da će svaka veća kompanija koja drži do sebe uskoro morati zaposliti i klimatologe ili cijele timove stručnjaka, kako bi se što bolje nosile s promjenama.

Na kraju će svakako biti više onih koji će izgubiti, raseljavanje stanovništva bit će mnogo veća nego danas, nedostatak vode bit će mnogo prisutniji nego što je to danas, a neki gradovi u pustinjama postat će naprosto neodrživi.

Tako naprimjer, jednom Las Vegasu bilo bi možda mnogo pametnije već danas imati planove za odlazak u hladnije krajeve jer može ostati bez vode.

Domaći arhitekti morat će pak planirati stanove i kuće sasvim drugačije nego danas, otpornije na snažne vjetrove i nagle promjene temperatura.

To su svakako važna pitanja, no ima još važnijih: što će ljudi jesti ako se promijeni klima i Zemlja postane gotovo pustinja? Hoće li umiranje od gladi za neke postati svakodnevica, kao što je to danas u nekim zemljama Afrike?

Jesu li takvi crni scenariji dio ljetnih kiselih krastavaca ili ozbiljno upozorenje da se promjene događaju. I jedno i drugo.

Ta upozorenja u ugodnoj sobi s klimom za sada služe svojoj svrsi, da preplaše pučanstvo da bi ono bilo sretno i vikalo u sav glas: “Baš smo sretni što nas to ovdje jako ne pogađa”.

No tko nas i zašto priprema za takve scenarije i možemo li mi ponešto učiniti, riječi više nisu dovoljne.

 

 

Ostavi komentar