[layerslider id=”3″]
Ne slučajno ovih se dana u medijima pojavila priča da se špijunira koga i gdje hoće, a zasluge za to otkriće potpisuje WikiLeaks, odnosno moderni hakeri. Čini se da smo usred globalne političke igre moći velikih sila, čitaj: Rusije i Amerike. S pozicije čovjeka u maloj zemlji koja se zove Hrvatska izgleda kao da se nas to ne tiče, međutim, sve je drugo “istinitije” osim te tvrdnje.
Oduvijek su se kraljevstva i države špijunirali radi očuvanja ili gubljenja moći, vojska bez prave informacije osuđena je na propast, a naša Dubrovačka Republika očuvana je samo zahvaljujući svojoj diplomaciji.
Cijela današnja filmska industrija gotovo da je izgrađena na toj činjenici. Imamo špijune heroje, špijune antiheroje, špijune žrtve i tako dalje. No takva je slika sve više – neistinita.
Već od Drugoga svjetskog rata događa se obrat, njemačku najtajniju generalštabnu šifru razbio je engleski stroj, preteča današnjih računala, što je utjecalo na tijek toga velikog rata i poraz nacizma.
Suvremeno je doba razvojem tehnologije, informatike i elektronike dovelo do nesagledivih promjena kada je riječ o privatnosti osobe, pa je sve tanja granica između liberalnog modela građanskog društva i političke države. Ideal da je građansko društvo sfera privatnosti, ako je to ikad i bilo, više nije ni izdaleka istinit. Sigurnost je postala najvažnija riječ u političkim krugovima, jer sakriva mnogo toga od javnosti, a sve je manja sfera privatnosti. Već i naše općine i gradovi ugrađuju kamere po svojim ulicama, a sateliti znaju gdje smo.
Najnovije spoznaje iz špijunskih krugova pomalo su zastrašujuće: može vas špijunirati vaš ugašeni televizor, telefon, a sutra i hladnjak ili štednjak, ili koji drugi elektronički uređaj, ili samo ako u svojoj kući imate električne kablove.
Svi oni pošteni građani koji nemaju ništa za sakriti, a takvih je daleko najviše, znaju reći: Pa što ako me se špijunira, ionako nemam ništa što bi im koristilo.
Svi koji tako misle krivo misle, službe uvijek mogu iz različitih razloga prisluškivati gdje i koga žele.
No to je samo jedan mali segment priče o prisluškivanju. Uopće vas više ne mora prisluškivati neka državna služba. Zbog ubrzanog razvoja tehnologije može vas prisluškivati proizvođač vašeg hladnjaka ili pegle radi pospješivanja vlastite prodaje proizvoda, a sutra i proizvođači deterdženata i pića, a sve da bi vas zadržali kao kupca.
Ukratko, drugi će uskoro znati mnogo više o vama nego što vi znate o sebi. Postaje jasno da se za očuvanje sfere privatnosti i slobode moramo svi aktivno boriti, a ne samo neki. U toj borbi za slobodu nemamo izbor želimo li ostati ljudi, a ne pokusni kunići.
