[layerslider id=”3″]
Novi zakon o odlasku u mirovinu sa 67 godina ponovno je razbuktao političke strasti. Jedni ga brane spominjući održivost sustava, a drugi ga kritiziraju jer će radnici, kako kažu, s posla u grob. U pravu su i jedni i drugi, no očito je da nešto treba mijenjati u mirovinskom sustavu jer su mirovine sve manje.
S mirovinom nije jednostavno. To je kategorija života za koju se svatko tko radi nada da će je doživjeti i da će pod stare dane biti manje-više zbrinut. Zbog toga je mirovina i egzistencijalna i socijalna kategorija, ali i svojevrsna polica osiguranja, pogotovo za mlađe.
Otkud taj fatalistički strah od odlaska u mirovinu? Prije svega on realno postoji jer je sve teže zadovoljiti stroge uvjete za mirovinu, dok se penalizacija nadvija kao batina nad glavom onih koji nisu ispunili uvjete.
Aktualna vlast svjesna je kisele jabuke u koju je zagrizla, pa je ponudila salomonsko rješenje: umirovljenici će smjeti raditi i primati mirovine. To je drastičan zaokret prema onome što je bilo prije, kad su umirovljenici od rada bili odrezani svojim statusom.
Kad se bolje politički pogleda, mogućnost zapošljavanja umirovljenika događa se u aktualnom trenutku kad mladi odlaze iz zemlje za boljim životom. Bogate europske zemlje postale su jako privlačne, jači uzimaju od slabijih, a nacionalne države sa svojim nejednakim dohotkom postaju temelj za eksploataciju života. Od odgovora na to pitanje zavisi budućnost Europe, naime trebaju li Europljani imati slične plaće ili mirovine bez obzira gdje žive i što bi to značilo.
Domaći poslodavci pak sve više spominju manjak radnika koje im se sad obija u glavu jer su mnogi radnike plaćali premalo. Prije se govorilo: “Vritneš v grm i izleti deset radnika“, a danas mnogi poslodavci govore: “Vritneš v grm i izleti deset poslodavaca koji traže radnika“.
Ono što je tu posebno zanimljivo je kako smo to odjednom postali svi pametniji. Kao da ne pratimo što se događa u svijetu rada.
Tako na primjer čak devedeset posto njemačkih umirovljenika radi i nakon odlaska u mirovinu, ne zbog toga što su male mirovine, već zbog toga što uživa u svom poslu. Pri tom je zanimljivo to što su oni s nižim mirovinama manje skloni radu nakon umirovljenja, njih radi samo oko šezdeset posto, dok prednjače oni s visokim mirovinama, koji gotovo svi rade. Doduše, postotak rada u mirovini pada s godinama, pa tako nakon tri godine od umirovljenja radi samo njih četvrtina.
Rad kao ljepota života, nisu li to bili nekadašnji ideali socijalizma, sad na neki drugi način?
