[layerslider id=”3″]
Ljudi iz našeg kraja tradicionalno su neskloni baviti se politikom. To nije izum zadnjih godina, već stoljetni odnos prema politici, još iz vremena kada je bilo opasno baviti se politikom zbog mađarizacije.
Vremena su se ipak promijenila, stigla je demokracija i postalo je jasno: ako se Međimurci neće baviti politikom, ona će se baviti njima.
Politika je ionako oduvijek odlučivala o sudbini i životu ljudi u našem kraju, samo što je nosila druga imena, kao što su vlast i moć.
Još uvijek mnogi žale za nekadašnjim tvrtkama koje su reprezentirale naš kraj. Nema više GK-a “Međimurje”, koji je svojevremeno bio građevinski div s desetak tisuća zaposlenih, dotukla ga je loša politika, odnosno kadroviranje i uprava. Nema više nekadašnjeg ponosa naše kraja, tvrtke MTČ, s više od dvije tisuće zaposlenih i dobrim plaćama, dotukla ju je politika. Jesu li te tvrtke mogle biti spašene, i danas je enigma.
Rijetke su veće međimurske tvrtke preživjele krize, a neke su samo promijenile vlasnike i ime. Propadaju i one koje su nastale u demokraciji.
Rađanje, život i propast tvrtki nešto je što još moramo mentalno naučiti i prihvatiti. No u svoj toj razgradnji još nismo naučili graditi iznova.
U modernome suvremenom svijetu politika i ekonomija toliko su isprepletene da se ne zna gdje završava jedna, a počinje druga.
Kao primjer navodimo društvo MEISO iz Goričana. Gdje tu počinje politika i završava ekonomija ili obratno? Ono što upada u oči jest podatak da je ta tvrtka u osam godina državi zaradila 60 milijuna kuna na ime poreznih i drugih davanja. Država se ne želi odreći vlasništva zbog duga prošle Uprave od 8 milijuna kuna, koji je s kamatama narastao na 17 milijuna kuna.
Zbog toga što nije otišla u stečaj zbog duga, tvrtka MEISO je državi četiri puta vratila dug kroz poreze, a radnici su za to vrijeme dobivali male, a ipak redovite, plaće.
Postavlja se pitanje: bi li bilo bolje da je tvrtka MEISO otišla u stečaj, kako nalažu gospodarski i ekonomski zakoni? Pretpostavka te ideje ustvari je liberalna i utopistička, da samo tržište i ništa drugo određuje sudbinu tvrtki. Malo drugačije pitanje glasi: ako bi se srećom i našla neka strana kompanija koja bi preuzela radnike ili dio radnika, bi li oni imali mnogo veće plaće? S obzirom na vrstu rada, plaće bi bile gotovo iste ili slične. Čini se da je opet na djelu mama politika.
