[layerslider id=”3″]
Hit je za hititi – rekao je pola u šali, a pola ozbiljno jednom Arsen Dedić, jedan od naših najpoznatijih pjevača i kompozitora zabavne glazbe. Ta njegova misao sve do danas najbolje objašnjava svu jad i bijedu suvremene glazbene industrije u kojoj se nameću hitovi putem medija i isprve ne prepoznaje kvalitetna pjesma koja ima ono nešto.
Iako su mnogi skloni zabavnu glazbu proglasiti šundom, pomodnom popijevkom u obliku šlagera i jednostavnog ritma, granice nisu baš tako čvrste. U šansoni dominiraju riječi pjesme, a u mnogim vrstama pop pjesama ritam.
Pojavom tehničkih mogućnosti radija i televizije, zabavna glazba postala je nadomjestak za narodnu glazbu, za sve ono što je zaboravljeno i zagubljeno u prenošenju narodne kulture, a pojam novokomponirane narodne glazbe nam itekako je dobro poznat.
Preuzimajući tu društvenu ulogu zabavna glazba postala je dežurni krivac za sve promašaje kulturnih politika, koje svoju inspiraciju ne nalaze u vlastitom identitetu i narodnoj glazbi kraja.
Narodna glazba danas je najčešće očuvana u glazbenom pravcu koji zovemo etnoglazba u kojemu pjevači i skladatelji nastoje očuvati identitet narodne glazbe nekog kraja.
Treba se zapitati zašto je autorska etnoglazba postala samo jednokratno zabavna, a ne i nešto više od toga. Razlog može biti u pomodnosti, no na dijelu je zapravo zaborav i neznanje.
Kod nas se povlači oštra crta između narodne i zabavne glazbe koja je nastala iz nje najčešće mješavinom pravaca. Zaboravlja se da su mnogi talentirani skladatelji i pjevači dali svoj doprinos narodnoj glazbi, a da to i ne znamo. Zapravo je jednostavno: svaka pjesma ima svojeg autora.
Primjera ima mnogo, sjetimo se samo Paljetkove Marijane koja je danas narodna pjesma ili pak međimurske pjesme Tam pri našoj staroj Muri Andrašeca. Svojevremeno su identitet Dubrovnika krasili Dubrovački trubaduri svojim pjesmama i renesansnim stavom, od kojih su danas mnoge lagane skladbe smatraju narodnima, tako: Dok palme njišu grane, La musica di notte, Pusti da ti leut svira i druge. Gotovo se ne zna da im je autor Đelo Jusić.
Autorske pjesme koje su postale narodne danas su dio narodne kulture upravo zato što imaju ono nešto, identitet kraja, ali i određenu umjetničku vrijednost.
Kao što naša kulturno umjetnička društva mirne duše mogu stati pred turiste i pjevati međimurske pjesme koje je netko nekad napisao, tako i neki budući mladi Dubrovački trubaduri u renesansnim odorama mogu u Dubrovniku pjevati turistima svoje već narodne pjesme. U Zagrebu su pojedine šansone također postale narodne.
Zašto ih ne čuvamo, barem kao narodne pjesme?
